Vrime je da se dr. Nele Karajlić pomiri sa svitom

Jedan od najkontroverznijih rockera na području nekadašnje Jugoslavije, Nenad Janković alias dr. Nele Karajlić svojom je autobiografijom izazvao popriličan interes u Srbiji.

Inzistiranje na ćirilićnim izdanjima knjige ga je udaljilo od hrvatskog, slovenskog, a možda i od dijela bosanskog tržišta. Vremenom su se na internetu pojavila latinična izdanja domaće proizvodnje.

I što nam govori “Fajront u Sarajevu“? Karajlić je mnogo toga rekao o drugima, ali je govoreći o drugima, štošta rekao i o sebi. To pogotovo vrijedi za njegov odnos sa Sejom Sexonom, koji je već godinama poprilično loš.

Za razliku od drugog poznatog autorskog tandema koji je također završio razlazom na ljudskom i umjetničkom planu (mislim na Divljana i Šapera), koji je unatoč nesuglasicama vrlo džentlmenski bio prikazan u javnosti od strane obojice, Karajlić se nije libio dati manje lijepu sliku o Seji, pa se dobije dojam da je Sexon svaki put prije probe s bendom Karajliću metnuo nož pod grlo i tražio otkupninu. A većinu pjesama Pušenja iz tog perioda, pogotovo onih najboljih, potpisali su skupa. O stvaranju pjesama ima relativno malo, o svom bratu Draženu također, što čudi, jer je i Dražen Janković bio član grupe Zabranjeno pušenje, povremeni član Nadrealista te je koautor pjesme “Djevojčice kojima miriše koža”. Najtoplije su opisani Zenit Đozić i pokojni Dražen Ričl – Para, osnivač Crvene jabuke, a kod opisa Emira Kusturice je primijećena doza autocenzure. O poratnim albumima Karajlićeva benda nema mnogo, tek pokoji citat, od kojih je najčešći “Ispred nas je stajao pakao, a između nas Kineski zid“.

Karajlić sebe otvoreno prikazuje kao poprilično nesigurnog i naivnog tipa koji treba imati kraj sebe dominantnog ‘vizionara’, kao što su to bili, svaki u svoje vrijeme u njegovom životu, Sexon i Kusturica. Iako je samokritika uvijek plus, u knjizi Karajlić zapada u čudna stanja zlobe i emocionalne nelagode. Na trenutke mu gotovo povjerujem da mu je u Zabranjenom pušenju bila muka i da posljedice te traume još osjeća, te da je ispao žrtva.

Zašto, uostalom pisati knjigu o traumama ako nema osobne katarze? Recimo, razlaz sa Sexonom je Karajliću vjerojatno pao teško, no Sexon je razloge nezadovoljstva u fazi razilaženja s Neletom vrlo precizno opisao: dakle, između ostalog, na turneji na kojoj se, skupa s Nadrealistima i Bombaj štampom, promovirao album “Male priče o velikoj ljubavi” pojavila droga (i to teža) i bilo je problema s neuvježbanosti, a i sam Sejo je priznao da je u to doba pio više nego inače.

O negativnom utjecaju droge se u knjizi tek spominje u kontekstu snimanja sezone Nadrealista. Kad smo kod Nadrealista, Karajlić iznosi zanimljiv podatak da su neki skečevi Nadrealista s Tuđmanom cenzurirani na tadašnjem HTV-u, odnosno TVZ-u. U Nadrealistima je, sudeći po knjizi, Nele našao sebe i dobili smo dojam da je mnogo više uživao stvarajući skečeve nego pjesme za Pušenje.

Stil pisanja je pitak, Nele još uvijek zna iznenaditi pokojom lucidnom opservacijom, osobno, najviše mi se dopala ona na temu zašto se navija za male nogometne klubove. O Sarajevu govori s nostalgijom, nepopravljivo razočaran zašto je počelo ratovanje na prostorima nekadašnje Jugoslavije.

Dobro bi došlo objašnjenje zašto je onda pjevao “K’o ne voli Radovana, ne viđeo Đurđevdana”, i komentar na izjavu u kojoj se Sejo Sexon žali zašto se pjesme Zabranjenog pušenja pjevaju ispod slike Ratka Mladića. Također, o bombardiranju Sarajeva piše vrlo neodređeno, spominje da se u to vrijeme u medijima jako lagalo, da su za ratove na području nekadašnje Jugoslavije krivi zapad i Rusija – ukratko teze na nivou kvartovskog filozofa.

Naravno da Karajlić kao i svaki drugi čovjek ima pravo na svoje mišljenje, samo je šteta što je jedan inače lucidan tip počeo konzumirati umotvorine i argumente koji su daleko ispod razine njegova intelekta. Na to, doduše, ima pravo, jer bar nominalno živimo u demokratskom svijetu.

Što se tiče Neletovog odlaska iz Sarajeva, koji je dosta apostrofiran, i na to je imao pravo i nije jedini koji je početkom rata otišao u Beograd, otišao je na isto mjesto kao i Čolić te Bregović, koji iz nekog razloga nisu tako anatemizirani u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Nisam naišao niti jednu izjavu Karajlića iz ratnog perioda koja bi bila uvredljiva za ikoga, a informacije rekla-kazala su u ratnom periodu uvijek upitne vjerodostojnosti. Što se dogodilo da poslije postane skloniji Karadžiću i Mladiću, zasad ostaje tajna.

Zaključak? Nele Karajlić je prerano napisao svoju biografiju. Jasno je da je pamćenje varljivo, no Karajlić nije uspio kreirati potreban emocionalni odmak od onog o čemu govori. Također, iritira Karajlićevo igranje uloge naivne žrtve te izostanak emocionalne katarze. A možda bi se stvarno trebao zbrojiti i reći jasno i glasno da je previše otišao u mulj raznih teorija zavjera.