Vidjela žaba da konja potkivaju…

Knjiga ukoričenih stihova često predstavlja konačan argument da je neki kantautor stekao priznanje pjesnika.

Nekima, kao što su Dylan, Cohen, Simon, Springsteen ili Waits nisu
trebali takvi formalni ‘dokazi’ jer su se riječi njihovih pjevanih
pjesama jednostavno citirale i ušle u svakodnevni govor (“You don’t need
a weatherman to tell you where the wind blows“, Dylan naprimjer.).

U bivšoj Jugoslaviji pop-rock pjesnici relativno su brzo bili prepoznati: Dedić je još 1971. objavio zbirku stihova “Brod u boci”, Bora Đorđević objavljivao je tijekom osamdesetih na razne načine i u različitim glasilima s različitim učinkom, Štulić također, Balašević nešto kasnije, kao i Mladenović, te Predin.

“Vodič kroz snove” ukoričena je zbirka Bajaginih stihova na koje je on (u pravilu) pisao muziku i u formi pop-pjesme izvodio je na albumima te na koncertima. Neke nisu uvrštene zbog prevelike banalnosti (recimo, “Jahači magle”).

Bez pratnje instrumenata i melodija te glasa ovi stihovi izgledaju uglavnom šuplje i banalno, poput stilskih vježbi na nekom tečaju poezije. Koliko god Bajaga ima ‘ono nešto’ za dobru pop-melodiju, toliko god nema ‘ono nešto’ kao pjesnik čiji bi se stihovi čitali, proučavali i komentirali. On kao pjesnik nema kvalitetu da mu se stihovi objavljuju, ali zbog imena koje ima kao muzičar, i popularnosti koju ima, kao i zbog činjenice da knjiga dolazi u kompletu s novim albumom, knjiga mu je izdana.

Nema neke vrijednosti u stihovima “Onda vidim, jebote, nigde takve lepote“, “Nije votka rakija, mada noćas udara” ili cijele “Muzike na struju” iako se potonja u kompletu s muzikom, pjevanjem i aranžmanom ubraja u najuspjelija Bajagina ostvarenja. Ova knjiga jedino funkcionira kao podsjetnik da netko tko nije nabavio njegove, inače u najgorem slučaju vrlo dobre, albume iz osamdesetih, to učini sada.