Victor Bockris: “Keith Richards – Lice Rock ‘n’ Rolla (biografija)”

    7953

    Victor Bockris

    Keith Richards - Lice Rock 'n' Rolla (biografija)

    Datum izdanja: 01/09/2006

    Izdavač: Šareni dućan

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 352

    Naša ocjena:

    Prije nekih 15-ak godina Victor Bockris obavio je posve običan intervju s Keithom Richardsom za časopis High Times, no dojam kojeg je slavni gitarist The Rolling Stonesa ostavio na novinara bio je toliko jak da je ovaj odlučio napisati, o čemu se svi slažu, dosad najbolju biografiju najveće, jedinstvene i neponovljive ikone rock ‘n’ rolla.

    b>Keith Richards uistinu je lice rock ‘n’ rolla. Kad bi bilo moguće personificirati rock glazbu, i još k tome uzimajući u obzir njezine vjerne pratioce (seks i drogu), teško da bismo našli prikladniju osobu za njezino utjelovljenje od Richardsa. S druge strane, njegovo fizičko lice, potrošeno, oronulo i naborano, ispod kojeg se krije nemiran duh i neuništiva strast za glazbom vjeran je svjedok o jednom turbulentnom glazbenom životu dugom četiri desetljeća.

    Autor Victor Bockris iza sebe već ima biografije Andyja Warhola, Lou Reeda (The Velvet Underground), Patti Smith, Blondie i mnogih drugih, ne nužno glazbenika, a na Richardsovoj biografiji radio je – sudeći po izvorima – dugi niz godina.

    Muziku podržava

    Oni čitatelji koji su donekle upoznati s pričom o The Rolling Stonesima i ulogom Keitha Richardsa u njima, neće naići ni na što novo što dosad nisu znali, već će samo biti znatno obogaćeni informacijama i odlomcima iz raznih časopisa i knjiga, filmova, citatima, dijelovima intervjua, razmišljanjima samog Richardsa, njegovih ljubavnica i bivših djevojaka, bliskih prijatelja, glazbenih suradnika, kritičara i mnogih drugih, premda neke, za karijeru Stonesa bitne osobe, ipak nedostaju.

    U knjizi ovaj princip izvrsno funkcionira na način da se objektivan, kronološki tekst, nebitno radi li se o njegovom odrastanju, glazbenom sazrijevanju, problemima s drogom i alkoholom, legendarnim uhićenjima, avanturama s pripadnicama ljepšeg spola, ili netrpeljivosti sa samim Mickom Jaggerom potkrijepi subjektivnim tekstom citirajući samog Richardsa ili jednog od protagonista epizode o kojoj je riječ.

    Oni koji o povijesti Stonesa znaju nešto manje neće biti zakinuti, jer knjiga prati odrastanje jednog malog klupskog sastava do globalne rock atrakcije, ali kroz prizmu i viđenje Keitha Richardsa, no također i detaljno viđenje o uvijek manje eksponiranom Ronu Woodu, njegovim problemima i ulozi u Stonesima, kao i o Richardsovoj solo karijeri.

    Kao klinac, ispadne da je Richards bio prilično opako dijete koje je u izviđačima krijumčarilo alkoholna pića, lomilo vlastite šake u tučnjavama, probijalo se iz pozadine u prvi red zbora koji je pjevao na krunidbi kraljice Elizabete (kasnije se njegovo problematično adolescentno ponašanje objašnjava horoskopom, koji je uz analizu njegova rukopisa i viđenja iz socioloških knjiga poseban dodatak knjizi).

    1960-tih, s prijateljem iz djetinjstva Mickom Jaggerom osnovao je The Rolling Stonese, 1970-tih bio je u paklu droge i alkohola (znam da je fraza otrcana, ali kad pročitate knjigu shvatit ćete njezino potpuno značenje) koju ne bi preživio bez pomoći prijatelja i vraški naklonjene sreće. Upravo je za to razdoblje vezan i jedan od najvećih mitova glazbenog svijeta, onaj da se Richards 1973. podvrgnuo transfuziji cjelokupne krvi u tijelu što nikad nije potvrđeno, niti demantirano u potpunosti. U 1980-te ušao je kao pobjednik nad samim sobom, te uspješno nastavio raditi ono što najbolje zna i umije.

    Kako to obično biva s knjigama koje pokušavaju četrdeset i dvije godine karijere svesti na 350 strana, poneka dezinformacija je uvijek prisutna, pogotovo ako Bockris za njezinog izvora navodi Keitha Richardsa, koji se – budimo realni i surovo iskreni – tih godina uopće nije mogao sjećati što se dogodilo.

    Naime, Richardsov opis odlaska s trkališta Altamont 1969. (jedan od najpoznatijih koncerata The Rolling Stonesa, nažalost isključivo u negativnom kontekstu, s obzirom na smrt trojice mladića, lomače i Hell’s Angels zaštitare) graniči sa znanstvenom fantastikom i Coppolinim filmom “Apokalipsa Danas!” (1979.). No, premda zapravo ondje nije bilo helikoptera, a niti se Richards morao penjati visećim ljestvama u njega dok je ovaj lebdio iznad pozornice, opis je nastao Richardsovim dojmom, a samo on zna što je u tom trenutku vidio i doživljavao, te kako si je to interpretirao. Razumljivo, s obzirom da tih godina nije imao alkohola u krvi, već tek ponešto krvi u alkoholu koji je tekao njegovim žilama.

    Posve nenametljivo, Bockris kroz čitavu biografiju provlači vječno pitanje – tko je zapravo pokretačka snaga The Rolling Stonesa? Je li to Mick Jagger ili Keith Richards? Za autora, no i za niže potpisanog, odgovor je posve jasan: Mick Jagger je slika, a Keith Richards duša i srce benda.

    Richards je nesumnjivo jedan od najboljih živućih gitarista, bez obzira na njegovu manjkavost u solističkim dionicama (sam je jednom rekao kako su punu bitniji oni tonovi koji se ne odsviraju, od onih koji se sviraju), jer njegov jedinstven (anti)ritam, riffovi, stil, melodičnost (autor je glazbe gotovo svih pjesama The Rolling Stonesa), perfekcionizam (“(I Can’t Get No) Satisfaction” bila je godinama u ‘bunkeru’, jer je smatrao kako pjesma nije dovoljno dobra za objavljivanje), ekscentričnost (dugo vremena svirao je gitaru sa samo pet žica, jer mu je bilo glupo što su prva i posljednja žica identične) odaju punokrvnog genijalca zaigranog svojim instrumentom poput malog djeteta.

    Keith Richards diše i živi glazbu 24 sata na dan, jedan je od rijetkih šezdesetogodišnjaka koji je i dan danas jednako zaljubljen u ono što radi kao što je i bio na početku kad je prvi put uzeo gitaru u ruke i radit će to sve dok ‘grobar ne pokuca na vrata’.

    A Victor Bockris još je jednom uspio približiti i ogoliti čovjeka koji će vam se, nakon pročitane knjige zavući pod kožu. Ukoliko ga dosad niste cijenili – počet ćete, a ukoliko jeste – cijenit ćete ga još više.

    Muziku podržava