Ultimativni vodič kako ne napisati ultimativni vodič i prevesti ga

    5468

    Amy Hanson

    Nick Cave - Kicking Against The Pricks: Ultimativni vodič kroz djela

    Datum izdanja: 01/01/2013

    Izdavač: Dallas Records

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 279

    Naša ocjena:

    Mahniti propovjednik, ubojica, tragični ljubavnik i slični karakteri su zahvalni za knjiško proučavanje, a njihovi stvarni literarni kreatori – još i više.

    Stoga, ne treba čuditi da se opusom Nicka Cavea bavi više autora od kojih svaki daje svoje viđenje na njegovo djelo. Amy Hanson je jedna od njih, znatiželjnih opservatora u svijet likova Nicka Cavea, i njeno je ime i prezime poznato posjetiteljima stranice Allmusic.com, kao i onima koji su zirnuli u knjižice koje prate reizdanja albuma Nicka Cavea. Format knjige je mnogo podesniji da Hanson razloži u tančine svoja viđenja o Caveu.

    Naslov originala ove knjige je “Kicking Against The Pricks: An Armchair Guide To Nick Cave”, i preveden je kao ‘ultimativni vodič’ i tu počinje prvi problem jer “Kicking Against The Pricks” nije ultimativni vodič kroz djela Nicka Cavea. To je manje ili više uspjela zbirka razmišljanja jedne glazbene novinarke koja o materiji koju obrađuje često govori nekritično, s nedovoljnim analitičkim rakursom.

    Dakle, već u uvodu autorica komentira stanje na australskoj pop-rock sceni sedamdesetih godina. Na tri stranice dovlači razna imena, upotrebljava razne stilske figure i zaključuje kako su u Australiji “bendovi pokušavali zvučati američki. Najjače grupe su uvijek dolazile iz inozemstva, a osvetnički pokušaj domaćeg tržišta nudio je nešto više od blijede fotokopije nečeg što je davno nestalo… Rolf Harris je bio najbliže nečemu što bi Australija mogla nazvati uspješnim glazbenim izvozom…” itd. Za nekog tko nije čuo za grupe Bee Gees, AC/DC i Easybeatse (hit “Friday On My Mind”, itd.) ovaj paragraf bi još i imao smisla. Istini za volju, većina članova Bee Geesa, AC/DC i Easybeatsa dotepenci su iz raznih dijelova Britanije, no to ne mijenja činjenicu da ih je Australija oblikovala, da su se u Australiji formirali, da su tamo napravili prve bitne korake i da su iz Australije krenuli u osvajanje svjetskog tržišta.

    Kronologija Hansonovoj očito nije jača strana, tako da, u kontekstu gostovanja sestara McGarrigle na ploči “No More Shall We Part”, spominje kako su sestre McGarrigle “došle u prvi plan tijekom sedamdesetih, kada je procvjetala folk-glazba“. Ako se neki period može zvati procvat folk-glazbe, onda je to period šezdesetih, kad su Bob Dylan, Fred Neil, Phil Ochs, uz par djevojaka (Judy Collins, Joan Baez, itd), nekoliko Timova (Hardin, Buckley, Rose) i Tomova (Paxton, Rush) povezali folk muziku s tadašnjom pop glazbom. Folk muzika je mnogo manji procvat imala i u sedamdesetima, no sestre McGarrigle prvenstveno su bile kultne autorice koje (nažalost) nikad nisu bile blizu nekoj masovnoj popularnosti.

    Muziku podržava

    Hanson je, asocirajući na Bibliju, Caveov opus podijelila na “Stari zavjet” (rad s grupama The Boys Next Door i The Birthday Party) i na “Novi zavjet” (rad s The Bad Seedsima) – što je dvojbena podjela i nejasna paralela, iz razloga što se starozavjetni motivi često spominju i u radu s The Bad Seedsima, a njen argument kako je s The Birthday Party kiptio od starozavjetnog gnjeva nije posve uvjerljiv, jer je i u radu s The Bad Seedsima itekako pokazivao svoju gnjevnu stranu. Hansonini eseji, čitani na engleskom u bilješkama s CD reizdanja, tečniji su i pitkiji nego ovaj prijevod na hrvatski, koji je pun fraza koje na hrvatskom zvuče kruto i sirovo. Također, Hanson se u bilješkama na CD-reizdanjima Cavea više koristila izjavama Cavea i benda, čime dobiva na demokratičnosti i dinamici samog teksta.

    Prijevod je često doslovan i nije obavljen u duhu hrvatskog jezika, učinjen je sa mnogo nezgrapnih fraza, tako da se čovjek zapita koliko je to prevodio profesionalni prevoditelj, a koliko opcija Google-translate uz nečiji ne pretjerano strogi nadzor. Oprema knjige je također zakazala, jer Hanson u svom tekstu spominje popis literature kojega na kraju knjige – nema (pretpostavljam da se bez popisa referenci na angloameričkom tržištu ne bi ni usudila izdati knjigu).

    Ova knjiga ima još jednu manu, za koju nije kriva Amy Hanson, nego surovi protok vremena, a to je da Hanson obrađuje Caveovu karijeru do 2005. O najsvježijim izdanjima svoja viđenja daju Anđelo Jurkas i Dario Draštata, te taj dio stilski i po pristupu značajno odudara od Hansoninog doživljavanja Cavea.

    Iako je Cave zahvalan autor koji daje mogućnost različitih interpretacija, iako se Hanson svojski potrudila, ova knjiga nije na visini zadatka.

    Pohvalno je što je Hanson obradila bootlege, nastupe i manje poznate snimke, što je navedena faktografija snimanja, što se bavi Caveovim djelima, a ne ekscesima u njegovom životu, što je Hansonino mišljenje o Caveovim albumima korektno napisano, no njeno traljavo gledanje šire slike i konteksta, pretjerano hvaljenje, zamoran prijevod, te aljkava oprema knjige sugeriraju da je najbolje ovu knjigu zaobići, osim ako baš nemate viška vremena. Za Amy Hanson bi najbolje bilo da proba u drugom, prerađenom i proširenom izdanju ove knjige, s više izjava samih aktera, kao i s vremenskim i emocionalnim odmakom sumirati karijeru ovog neumornog australskog umjetnika.

    Muziku podržava