Trgovac prodaje instant-spas – provjerite gdje vam je novčanik

    4944

    Ozren Kanceljak

    Milion - Nož u leđa

    Datum izdanja: 01/11/2010

    Izdavač: Jutarnji list

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 130

    Naša ocjena:

    Knjiga “Milion – Nož u leđa” poznatog glazbenog novinara i menadžera Ozrena Kanceljaka, čovjeka s višedesetljetnim stažem u hrvatskoj glazbenoj industriji i marketingu, u prodaji se pojavila početkom studenoga.

    Serijom ambicioznih napisa na svom blogu Kanceljak je pokušao animirati Internet-publiku za kupovinu svoje knjige. Neki od tih blogova su pogađali bit, drugi pak baš i ne.

    Sasvim je zrelo vrijeme da se pojavi neka knjiga koja će govoriti o tome kako integrirati moderne tehnologije i umjetnost u cilju boljeg dopiranja do svoje publike. Danas svaki iole ozbiljan potencijalni osnivač budućeg benda manje-više zna sve o Facebooku, MySpaceu ili YouTubeu kako bi lakše promovirao svoj sastav.

    Sudeći po agilnosti glazbenika, u idućih 10 godina možemo očekivati da oni prestanu nuditi svoje radove diskografskim kućama. Danas mladi muzičari ganjaju diskografe koji će im postavljati pitanje: ‘Zašto da vam mi izdamo ploču?’, a za deset godina bi mogli diskografi naganjati muzičare koji bi im mogli postaviti protupitanje: ‘Zašto da nam vi izdajete nešto kad mi i bez vas dolazimo do naše publike?’ Ako već nije, možda bi bilo dobro da se na rock akademijama uvede predmet zvan ‘Upotreba Interneta u cilju bolje promocije’. Vjerujem da bi Kanceljak mogao napisati sasvim dobru knjigu o tome, naravno ukoliko bi se odlučio na taj način rasipati svoje mukom stečeno znanje.

    Muziku podržava

    Kanceljak je za područje u kojem se dotiču marketing, umjetnost, pravo i moderne tehnologije kompetentan. Drugačija je situacija kad se zanese pa počne torokati o svemu i svačemu.

    Knjiga “Milion – Nož u leđa” je zamišljena kao zbirka različitih razmišljanja o hrvatskoj glazbi i glazbenoj industriji. I u knjizi, kao i na blogu, Kanceljak ambiciozno postavlja stvari, i na žalost, češće promašuje nego pogađa. Osoba Kanceljakove biografije, njegovih znanja i, vjerujem, njegovih sposobnosti bi morala biti u stanju napisati sažeto, jezgrovito, koncizno štivo, na način da osobi prosječne hrvatske inteligencije i naobrazbe bude jasno ‘što pjesnik time želi reći’.

    To Kanceljak uspijeva djelomično, i to uglavnom kad piše o stvarima u koje je i sam bio uključen. To i nije loše, jer je bio uključen u mnoge zanimljive projekte koji su pozitivno odjeknuli u hrvatskom medijskom prostoru, a sada imamo prilike čuti nepoznatu stranu priče. Također je zanimljiv Kanceljakov komentar o autorskim pravima, a ni CD nije loš, posebice obrada Tomca, Grabbera i Yurija nekadašnjeg hita grupe Boa “Milion”, koja svojom energijom i izvođačkom inspiracijom nadmašuje izvornik.

    Najslabiji dijelovi knjige su teze sumnjive ispravnosti, te povezivanje pojmova, usporedbi i činjenica. Konkretno, govorim o sljedećem:

    1. “Naši kantautori, pjevači, gitaristi, basisti, bubnjari redom žele živjeti kao radnici škverova. Da ostanu doma, da rade onako kako su radili oni i njihovi stari, a da ako u tome tržišno ne uspiju, pod kapama svojih udruga i sindikata uzmu traktore i odu na Trg bana Jelačića i traže od države još veća prava…” – dakle, ovako: hrvatska su brodogradilišta bila uspješna – imala su svoje tržište i izvozili svoje proizvode. Isto vrijedi i za željezare, kao i za poljoprivrednike.

    Kad su prestali biti uspješni? Upravo onda kad se po političkoj liniji u upravnim odborima i drugim vladajućim tijelima firmi instalirala hrpa bezveznjaka koji su uspjeli u nekoliko godina učiniti firme nekonkurentnima, i najvažnije, maznuti višemilijunsku otpremninu. Što je bilo s tim moralnim invalidima poslije (nakon ‘odlaska na novu i odgovornu dužnost’), nitko ne zna.

    Kada liječnik napravi grubu i namjernu pogrešku, može ostati bez licence za rad. Kada ‘rva’cki direktor uništi nekad profitabilnu državnu firmu (tipa: izgubi sve ključne klijente ili rasproda pola aparature te zatvori pogone i pošalje radnike u egzistencijalnu provaliju), on biva ‘nagrađen’ otpremninom i sklanjanjem na drugu ‘dobru’ funkciju. Bilo kakve kazne ne dolaze u obzir.

    I kad je država blagonaklona prema takvim nadri-direktorima, zašto ne bi bila blagonaklona prema običnim ljudima – naročito kad se zna da su svake 4 godine izbori? Ista je stvar s poljoprivrednicima: viđamo ih samo kad se bune i kada nešto mole/prose. A kada njima kooperanti duguju (nedavno je objavljena informacija da jedan uspješan poduzetnik ima prema njima duga samo par milijardi kuna), onda se to stavlja pod tepih. Vjerujem da je slično i u hrvatskoj muzičkoj industriji.

    2. Kanceljakovo iskustvo u muzičkoj industriji zaslužuje poštovanje, no kad je čovjek tako dugo obnašao različite funkcije, postavlja se pitanje kako to da čovjek nakon toliko visokih funkcija odjednom konstatira da je hrvatskoj muzici potrebno spašavanje. Dakle, ako je već bio uključen u ZAMP, i ako se već ponosno hvali ‘kako je sudjelovao u postavljanju sustava zaštite autorskih i srodnih prava u državi’, zašto se više nije učinilo u eliminiranju nelojalne autorske konkurencije?

    Dakle, ako se ja potpišem kao jedini autor pjesme, a moja pjesma jako podsjeća na jedan svjetski hit star nekoliko godina, zašto se meni kao kradljivcu intelektualnog vlasništva nešto ne dogodi? Zašto se dozvolilo da takvi ‘umjetnici’ razvijaju čitave karijere na dvojbenom autorskom potencijalu?

    Sjetimo se samo da je George Harrison imao itekako velikih problema zbog jedne jedine pjesme (sporovi su se vukli više dekada), John Lennon je zbog posuđivanja melodije Chuck Berrya morao snimiti i objaviti tri njegove stvari, grupe The Verve se morala odreći svih tantijema od “Bittersweet Symphony” jer “Bittersweet Symphony” sadrži dio pjesme “The Last Time” The Rolling Stonesa, a što je s nama? Na hrvatskoj glazbenoj sceni je hrpetina hitova čije je autorstvo više nego dvojbeno – zašto se takve stvari ne sankcioniraju? Zašto je hrvatska glazbena scena (jednim dijelom) irelevantna? Zato što njeni ‘hitovi’ neugodno i previše podsjećaju na strane hitove.

    3. “A gdje je naš glazbeni Marko Polo?” pita se Kanceljak u knjizi. Eno ga, u Americi, zove se Krist Novoselić i svirao je u nekad perspektivnom bendu Nirvana. Marko Polo je putovao – Novoselić je putovao. Marko Polo je imao kontakte sa svima – Novoselić se susreo sa ‘svima’. Marko Polo se družio s velikim facama – Novoselić se družio s velikim facama. Marko Polo nije ništa više ‘naš’ nego što je to Novoselić, koji je u zlatnim Nirvaninim danima opisivao lijepim riječima ne samo Hrvatsku, nego i hrvatske i bosanske punk bendove (Novoselić je srednju školu pohađao u Zadru i prema njegovim riječima, upravo se u Zadru navukao na Azru, Prljavo kazalište i Zabranjeno pušenje – eh, da je Cobain poživio, bismo li čuli “A šta da radim” u Nirvaninoj varijanti?!).

    Bilo bi sjajno da se postigne valjan dogovor s Kristom N. i da Novoselić iskoristi svoje veze i vezice i nekom hrvatskom punk bendu starije ili mlađe generacije sredi par ‘gigova’ u Seattleu (a mogu biti i večeri hrvatskog punka). Recimo, reformirani Overflow bi takvu priliku sigurno iskoristio, a Messerschmitt, Let3 (s dominantno starijim repertoarom), KUD Idijoti, Majke ili Voodoo Lizards se ne bi osramotili.

    4. Diskretno, ali prilično jasno se plasira teza ‘Muzičari u Hrvatskoj su lijeni i nije im stalo do uspjeha‘ – za ovakvo stanje u hrvatskoj glazbenoj industriji nisu krivi samo muzičari. Ima ih lijenih, a ima ih marljivih, kao i u svijetu. Pažljivo sam pročitao cijelu knjigu, Arsen Dedić nije spomenut niti jednom. Oni koji su radili s tim čovjekom, znaju da i u biološki poznoj dobi Dedić radi više nego umjetnici u čija se imena Kanceljak kune (što li je do sada napravila i objavila ‘mlada i talentirana’ Franka Batelić, osim što je snimila nekoliko reklama i otpjevala nekoliko ionako poznatih pjesama?).

    Kanceljak hvali Batelićku jer je upisala prestižnu glazbenu školu. Njeno upisivanje ne znači mnogo, ako znanja ne bude primjenjivala na pravi način. Recimo, prije skoro 30 godina jedan sjajan bubnjar je također polagao neke ispite u Americi, a onda je objesio bubnjeve o klin i postao Jasmin Stavros.

    S obzirom da Kanceljak dolazi iz područja glazbene industrije, mnogo bi uvjerljivije izgledala knjiga da je rekao koju o hrvatskoj glazbenoj industriji, koja je u ovih dvadeset godina funkcionirala po principu pokušaja i pogrešaka. Hrvatska glazbena industrija je uspješna kao i većina industrija u Hrvatskoj, dakle, ukoliko nema nekih ultra-jakih političkih veza/sponzorstava – od toga slaba fajda (čast iznimkama).

    Prije godinu dana objavljen je na Muzika.hr intervju sa Sejom Sexonom iz Zabranjenog pušenja u kojem je iznesena informacija (do sada nisam čuo demanti) o sljedećem: kada su 1997. Sexonovo Pušenje i njihova tadašnja diskografska kuća potpisivali ugovor za album “Fildžan viška”, u ugovoru je stajala klauzula da u slučaju ako prodaja albuma premaši 10.000 primjeraka, bend dobiva bonus reda veličine 2.000 eura. Kada je broj prodanih primjeraka došao do cca 9.800 “Fildžan viška” jednostavno je povučen iz trgovina i dugo nije bio dostupan u prodaji u Hrvatskoj.

    Mjesec-dva nakon objave tog intervjua, potpisnik ovih redaka, inače već 16 godina redoviti posjetitelj zagrebačkih CD-shopova, nakon dugog vremena ne-viđanja dotičnog albuma, na svoje veliko iznenađenje je odjednom opet naišao na “Fildžane” na policama. Slučajnost ili ne, procijenite sami. Ako se diskografske kuće tako ponašaju prema renomiranim bendovima, kako li je tek manje poznatim izvođačima? Zaključak? Koliko para, toliko muzike.

    5. Teza ‘dobro je samo ono što se dobro proda‘ je prije svega trgovački intonirana (doduše legitimna), ali uvelike manjkava – Kanceljak svoju tezu ni u jednom momentu ne dovodi u pitanje niti ne pokazuje da je svjestan njenih nedostataka. Kanceljak je čak svoju tezu proširio na to da su umjetnici sami krivi ako izgube sponzora.

    Sjetimo se, primjerice, priče o Feralu – novini koja je otkrivala brojne stvari koje je vladajuća vrhuška htjela zataškati i koja je imala dobru nakladu, premda nedovoljnu za samoodrživost. Sponzori su ih zaobilazili jer su, eto, bili ‘preopasni’, ali zato kad otvorite kojekakvu bedastoću od novina sa Simonicom na naslovnici – na svakoj drugoj stranici eto reklame za jeftino meso, oglasi za odlične veš mašine, specijalne ponude ako kupite tri paketića hrane za psa – na blagajni vas ugrizu, itd.

    Pravu istinu o masovnoj publici i sponzorima rekao je Arsen Dedić u filmu “Brod u boci” (šteta što ga Kanceljak nije pitao za pokoji savjet): “Ljudi vole one pjevače koji ne talasaju, koji ni sa čim ne polemiziraju, koji daju podršku tvom mirnom građanskom stanju. Najbolji su oni pjevači koji pjevaju za višu nižu klasu, za nižu višu klasu i za srednju srednju klasu. Ali, najuspješniji model je onaj koji pjeva za nižu nižu klasu”.

    6. Teza “Za 10.000 sati rada i vježbanja postajete vrhunski u svom poslu…” možda i nije netočna, no želi li krajnji pop-konzument umjetničku perfekciju? Imamo primjer Briana Wilsona i grupe The Beach Boys: njihov najbolji album “Pet Sounds” se snimao i snimao mjesecima, imao je najbolje Wilsonove pjesme ikad, Paul McCartney je (između ostalih) o albumu rekao vrlo birane riječi, no diskografska kuća Capitol je ocijenila projekt nekomercijalnim jer, za razliku od prethodnih albuma i singlova The Beach Boysa manje se prodavao i dogurao je do top-lista niže nego prethodni albumi i singlovi.

    Trideset godina nakon izdavanja albuma i nakon što je u tko zna koliko anketa bio proglašen ponajboljim albumom svjetske pop-muzike Capitol je objavio “Pet Sounds Sessions” – box set od 4 CD-a na kojima su isključivo pjesme s tog albuma (plus još dvije stvari) u različitim verzijama, i pogađate – sve zvuče podjednako zanimljivo uz obilje stvaralačke invencije i inspiracije.

    S druge strane, hitmakeri u grupi Eagles, Glenn Frey i Don Henley su otvoreno govorili da se muzikom bave zbog para i žena. Tehnički, nisu bili niti posebni svirači, niti pjevači, niti su izmislili išta novo, a jedino što su možda radili 10.000 sati je igranje pokera. Njihov trud u stvaranju albuma nije ni približno bio onolik kao Wilsonov.

    Ako bi ih producent upozorio na eventualne glazbene nesavršenosti – promijenili bi producenta. Bez obzira na to, Eaglesi su jedna od komercijalno najuspješnijih grupa svih vremena. Dakle, u pop-muzici trud se isplati, ali ne svima, ne odmah, ne samo u novcu i ne u jednakoj proporciji.

    7. Kompariranje hrvatskih glazbenih i hrvatskih sportskih uspjeha je miješanje krušaka i jabuka. Zašto hrvatska pop-glazba nema Blanku Vlašić? Hrvatska glazba nikad neće imati Blanku Vlašić – iz razloga što je kriterij uspjeha Blanke Vlašić visina letvice, a kriterij uspjeha umjetnika je dopadljivost, snaga poruke, katarza – ili nešto četvrto, mnogo manje definirano nego visina letvice, a kriterij svjetskog uspjeha u pop-glazbi je kulturno uvjetovan, etnocentričan (ono što nije hit u Velikoj Britaniji ili SAD nije svjetski hit), i zasićen svime subjektivnim što možete zamisliti.

    S pjesmom je mnogo lakše muljati nego s visinom letvice ili bilo kojim drugim numeričkim indikatorom. Uspjeh neke glazbe ovisi o podršci glazbene industrije, ali glazbena industrija nije nužno najbolji prijatelj glazbe. Vlašić je nesumnjivo izuzetna sportašica i izuzetna osoba, no pitanje je koliko bi daleko dogurala da joj je trener tip koji ima psihološki profil prosječnog hrvatskog estradnog vukodlaka, pedofila ili birtaša, a ne staložen i konstruktivan tim ljudi oko sebe. Pitanje je sljedeće: da ste roditelj i da vam razni nastavnici glazbe dolaze govoreći o natprosječnom talentu vašeg inače marljivog djeteta, biste li ga usmjeravali u bavljenje popularnom muzikom, ili, biste li ga dali u ruke nekom hrvatskom glazbenom menadžeru ili diskografskoj kući?

    8. “Dobro je neprijatelj odličnog” je teza koja je prije svega pogubna za samopouzdanje samih stvaratelja. Daleko od toga da se treba pljeskati svemu što umjetnici naprave, no snagu crpimo iz onog što je tu, stvoreno. Ako ne cijenimo ono što imamo, nikad nećemo imati ono što bismo cijenili. Naša glazbena okolina je takva kakva jest. Iz nje treba izvući najbolje, a ono što nije najbolje – poboljšati bez da se gubi prvotno određena bit.

    Ne možemo imati ‘Novi val’ 24 sata dnevno ni revoluciju 365 dana u godini, niti muzičara koji stvori remek-djelo što god da napisao. Nešto od toga će biti dobro, nešto od toga odlično, a nešto od toga baš loše. Zašto, međutim diskreditirati nešto što se ne sviđa svima, ali dopire do određenog kruga ljudi? Primjerice, “Let It Be” nije najbolji album The Beatlesa, no inspirirao je Laibach da načine svoju verziju. “I’m Losing More Than I’ll Ever Have” nije najpoznatija pjesma grupe Primal Scream, no poslužila je kao baza za njihov veliki hit “Loaded”.

    9. “Dolazimo iz baštine koja nema neke od osnovnih elemenata glazbe kao komunikacijskih alata” – drugim riječima, ako nemaš hendikep, izmisli ga. Da nismo Hrvati, bili bismo nobelovci. Kad je samo siroti Ozren to shvatio, bilo je prekasno, već je počeo muziku inspiriranu tim defektima prodavati uokolo (Gibonni je čak “Projdi vilo” snimio s klapom – koji luzer!).

    Postoji mnogo dobre hrvatske folklorne muzike koja inspirira muzičare da se njome bave i dobivaju pohvale. Lidija Bajuk, Kries, Dunja Knebl, Cinkuši, Afion, Nina Romić, Ljubo Stipišić, klape i drugi ne sviraju hrvatske glazbene motive da pomognu ‘glazbi s posebnim potrebama’ da bude jednaka u ovom surovom društvu, nego zato što su njome istinski oduševljeni.

    Kanceljak je menadžer, nek’ izvoli to prodati vani kako zna i umije – to mu je posao. Složit ćemo se da kvaliteta nečeg ne garantira automatski prodaju, a ovo o čemu pričam je nedvojbeno kvalitetno. Možda ste čuli tradicionalni napjev “Miš mi je polje popasel”? Premjestite li taj napjev u drugi tonalitet, dobit ćete nešto jako slično glavnoj temi Smetanine Vltave. Kad je napisao “Put ka sreći” Goran Bare je to zamislio kao cajun, no može se svirati i svira se kao klasična tamburaška pjesma.

    Uvjeren sam da većinu pjesama američkog stila zvanog bluegrass bez problema može odsvirati kvalitetan tamburaški sastav. Toliko o tome kako su hrvatski muzičari ‘deprivilegirani’ jer, eto, rastu u krivoj zemlji.

    Kanceljak je u pravu kada kaže da je danas ‘sve u konkurenciji sa svime’cijena njegove knjige je jednaka cijeni 4 svježa bureka sa sirom u pekari. Knjiga “Milion – Nož u leđa” služi prvenstveno kao poligon ili najava za njegove moguće buduće menadžersko-trgovačke projekte (Matej Meštrović, Batelićka, Ivan Komlinović, Grabber i Tomec…) nego kao ozbiljna analiza hrvatske glazbene industrije i zbilje.

    Šteta što tip koji bi doista mogao napisati nešto suvislo o hrvatskoj glazbi u svojoj prvoj knjizi izgleda kao neduhovita varijanta menadžera iz TBF-ova spota “Data” (u režiji grupe Gitak).

    Muziku podržava