Tony Parsons: “Priče naše mladosti”

    5030

    Tony Parsons

    Priče naše mladosti

    Datum izdanja: 01/09/2007

    Izdavač: Profil

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 296

    Naša ocjena:

    Iako je u Engleskoj poznat i priznat kao autor bestsellera koji nepogrešivo pogađaju ukus mainstream publike (“Muškarac i dječak”, “Za moju dragu”, “Muž i žena”…), Parsons je kod nas najpoznatiji po glasini da je njegov roman “The Family Way” Jelena Veljača pretopila u scenarij za sapunicu i isti bez kompleksa potpisala svojim imenom.

    Njegov najnoviji roman, “Priče naše mladosti” (“Stories We Could Tell”) kod nas je pompozno najavljivan kao knjiga koja će ispričati pravu istinu o punku. Možda i hoće, četrnaestogodišnjacima koji su dosad pročitali samo “Adriana Molea”, uz Nirvanu polako otkrivaju i Green Day, a o The Clashu imaju tek neku mutnu predodžbu.

    Radnja romana smještena je u jedan kolovoški dan u Londonu 1977. Priča prati trojicu mladih novinara popularnog glazbenog časopisa The Paper od kojih svaki, naravno, dolazi iz drugačijeg socijalnog okruženja, svaki voli drugačiju glazbu, svaki u tom jednom danu pokušava postići nešto samo njemu bitno, fizički su potpuno različiti, ali ih povezuje to što im je glazba najvažnija stvar na svijetu.

    Muziku podržava

    Jedan od problema ovoga romana jest što unatoč Parsonsovom inzistiranju na razlikama u trojice glavnih likova, oni su gotovo isti, skoro tipični ‘troubled teenagers’ koje je u početku pomalo teško razlikovati pa izgleda kao da je to vrijeme autorove mladosti (jer dobrim dijelom riječ je o autobiografskom dijelu) bilo vrlo davno i da se možda može prisjetiti sebe iz toga doba, ali prijatelji i kolege zapeli su u gustoj magli speeda, piva i trave.

    Ako zanemarimo taj moment i činjenicu da se izdavaču izgleda žurilo izdati knjigu prije ovogodišnjeg Interlibera pa su se potkrale poneke iritirajuće pogreške (Buzzcocks su u više navrata Buzzocks), možemo ovaj roman čitati kao zabavno i opuštajuće štivo koje ipak ne govori o glazbi onoliko koliko bi trebalo.

    Glazba ovdje jest glavni motiv. Imamo glazbeni časopis, dobar dio radnje odvija se na koncertima, o glazbi se razgovara, druži se s pjevačima, po gradu se traži John Lennon, ali dojam je da je ona tu samo kao pozadina, kao okvir kroz koji se može lako pričati o odrastanju i mladosti, seksu, drogama, o mladenačkim snovima, o politici i o još mnogo tema koje su dotaknute, ali ne i razrađene (rasizam, Margaret Tatcher, subkulture…).

    Šteta je to jer London, a posebno London 1977. sigurno predstavlja i više nego dobru podlogu za napisati dobar roman o glazbi kojemu svi ovi motivi mogu biti tek usputne stanice koje pomažu da priča lakše teče.

    Parsons inače piše vrlo vješto i vidi se da je majstor svoga zanata, priča uvlači i lijepo ide svojim tijekom, bez pretjeranih zastranjivanja na kojima bi se gubila pozornost, ali glavna manjkavost ovoga romana, po mome skromnom sudu, jest pretjerana urednost, fabriciranost; roman djeluje kao da je izašao iz neke škole kreativnog pisanja, kao da je napisan po svim pravilima zanata, no bez pretjerane emocionalne uključenosti.

    To je pogubna stvar, posebno ako je tema glazba, i bojim se da tu Parsonsu ne bi pomogao niti Satan Panonski da je kojim slučajem lik u romanu, a kamoli tek pišljivi Johnny Rotten.

    Osim toga, zamjeram mu ‘happy end’. Inače nemam problema s pričama koje završavaju sretno i nisam pobornik mišljenja da je to ljigava holivudska izmišljotina za mase, ali ovdje je taj kraj tako nategnut, tako nasilno izmanipuliran da se čitatelju čak može učiniti da se autoru više nije dalo pisati pa je odlučio stvar završiti i to tako da ne nastrada nitko od glavnih likova, ali da svi završe s ožiljcima iz kojih će, to se podrazumijeva, izvući dobre pouke za daljnji život.

    Možda je problem u mojim očekivanjima koja su bila potaknuta marketinškom kampanjom pa sam očekivao manje odrastanja, a više glazbe. Možda je problem i u tome što sam pročitao mnogo dobrih knjiga i o glazbi i o odrastanju, a možda i u tome što mi glazba možda nije najvažnija stvar na svijetu, ali mi je debelo na gornjem vrhu ljestvice pa me malo smeta kada ju se trivijalizira i koristi kao pomoćni okvir.

    Da trebam nekome opisati ovu knjigu u tri riječi rekao bih vjerojatno – zabavno ali plitko; no ipak tu ima nečega zbog čega joj možda treba dati priliku. Ako niste baš na ti sa punkom, a zanima vas, iz ove knjige možete saznati dosta podataka koji će vas zainteresirati i nagnati vas da istražujete dalje.

    Isto tako, ako tražite zgodnu knjigu za odmor od dnevnih obaveza, nešto zanimljivo, a neopterećujuće, ovo isto može biti pravi odabir za vas, no ako ste zadrti panker, književni ili glazbeni snob, svejedno, zaobiđite ovu knjigu u širokom luku jer će vas gađati baš tamo gdje vas najviše boli. Punk na mainsteram način, svašta.

    Muziku podržava