Tok svijesti u dječjim rečenicama

    5393

    Neil Young

    Neil Young: San jednog hipija

    Datum izdanja: 01/02/2014

    Izdavač: Menart

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 361

    Naša ocjena:

    Od svih najavljenih rock biografija, autobiografija Neila Younga nešto što sam najviše očekivao.

    Osim što je Young čovjek koji je uvijek išao svojim putem bez obzira na cijenu, uz njegovo se ime vežu neke od najljepših pjesama koje je podario ikoji kantautor u 20. stoljeću, a veže se serijal situacija koji spadaju u domenu ‘vjerovali ili ne’, karijera mu je vijugala poput drveća Manitobe pri udaru sjevernih vjetrova i stvarno bi se trebao potruditi da mu biografija ne bude interesantna za čitanje.

    Centralni mjesto i vrijeme u knjizi je sada i ovdje, a Neil opisuje upravo ono što sad misli i osjeća. Iako će Neil prepričavati dogodovštine stare nekoliko desetaka godina, on će to prepričati živo, kao da je upravo sada to prohujalo kraj njega. Najveća vrijednost knjige je to što čitatelj može ući u Youngovu glavu i doživjeti kako taj čovjek razmišlja i to je vjerojatno bio sam cilj ove knjige i po tom kriteriju ova knjiga čini dobar posao.

    Tijekom čitanja knjige Young djeluje kao da ovaj čas smišlja rečenicu i govori je čitatelju, bez zadrške ili cenzure. Povremeno je zamoran, no uvijek autentičan egomanijak koji je s promjenjivom motivacijom spreman priznati svoje zablude i popuste.

    Muziku podržava

    Nešto će priznati, a nešto doduše prešutjeti, recimo kako je minirao turneju Stills-Young Banda s poznatom porukom “Dear Stephen,… eat a peach“, što u slengu ne znači “Dragi Stephen, pojedi breskvu“, a po knjizi će mu bomboni ispadati iz usta o Stephenu Stillsu, te o njihovom zajedničkom bendu Buffalo Springfield (u čijem je raspadu itekako imao udjela). Kolege iz supergrupe Crosby i Nash su stavljeni u kontekst “Ne kuže oni Stillsa kako ga ja kužim“, a mogao je pojasniti zašto je izazvao kaos oko box seta svoje najvoljenije grupe u kojem je uspio ugurati svakakve snimke, izvesti brojna dupliranja pjesama i uza sve to učiniti da box set ne sadrži sve pjesme koje je taj bend službeno izdao. Nema riječi o zanemarivanju albuma “Time Fades Away” i “On The Beach”, od kojih je tek potonji doživio svjetlo dana kao reizdanje, dok se za “Time Fades Away” još čeka.

    Dakle, Neil je zanimljiv lik kojeg valja poslušati kada priča o muzici, plodan kantautor protestantske radne etike i na kilometre prepoznatljivog senzibiliteta, čovjek koji se oslanja na instinkt, težak karakter u čijoj glavi su mušice stalni postav. Za početak je zanimljivo kako je na naslovnici svoje knjige za šešir zataknuo frazu ‘hippie dream’: Neil je, primjerice, odbio biti snimljen u dokumentarcu o Woodstocku (iako je tamo nastupio), a u sedamdesetima je pjevao kako je ‘milijun milja daleko od tog helikopterskog dana’.

    Poslije mu se sviđao Reagan, da bi sada svoje interese i novce uložio u automobile i bolje audio-formate. Youngove rečenice su onakve kakve su mu pjesme: gotovo dječje jednostavne odaju preosjetljivog muzičara koji je strastveno posvećen onom što ga zanima.

    Tu su nezaobilazne digresije, mnogo opisivanja svog audioformata Pono, zatim malo priče o ekoautomobilu LincVolt, malo priče o sebi, onda opet malo o svojim proizvodima, pa o sebi i tako u krug. Valja pohvaliti prevoditelje koji su učinili sjajan posao tako da Youngove rečenice na engleskom zvuče youngovski i kad se prevedu na hrvatski.

    Kao što su Neilu pjesme zanimljive, ista je stvar i s knjigom. Po svojoj dubini, ona nije u istoj ligi s Richardsovim “Životom“, no Youngovi poštovatelji će doći na svoje, dok će ostali s vremena na vrijeme ipak preskakati neke dijelove.

    Muziku podržava