Tajna veza između kreativnosti i ludila

    10948

    Nick Kent

    Tamna strana rocka - Izabrani tekstovi o rock-glazbi

    Datum izdanja: 01/06/2012

    Izdavač: Naklada Ljevak / Menart

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 524

    Naša ocjena:

    U povijesti umjetnosti često se navodila veza između umjetničkih djela iznimne dubine i najčešće krhkog emocionalnog stanja njihovih autora. Dodamo li tome razne kemikalije koje mijenjaju stanje svijesti i osjećaja, za ljude sklone diskusijama i teorijama zavjere otvara se čitavo novo područje za proučavanja.

    Rock glazba, kao legitimna grana muzike, također ima svoje konje za trku. Ponajboljim autorima rock muzike emocionalna su stanja dala dodatno gorivo da pročiste i fokusiraju svoj umjetnički izričaj. No, “Tamna strana rocka” nije knjiga o njima.

    Tamna strana rocka” je odabrani skup eseja o onim muzičarima za koje su emocionalne tenzije bile tolike da se ne zna jesu li im one olakšavale ili otežavale stvaranje muzičkih djela. Neki od njih spas od surove realnosti potražili su u prekomjernoj konzumaciji alkohola, droga, hrane, ekscentričnom načinu života ili, u najgorem slučaju, u samoubojstvu.

    Glavni likovi “Tamne strane rocka” su posrnuli anđeli (Brian Wilson, Syd Barrett, Roky Erikson, Kurt Cobain), ekscentrici (Elvis Costello i Morrissey), narkoticima pogonjeni ekshibicionisti (Iggy Pop, članovi New York Dolls), ili jednostavno alkoholičari (Shane MacGowan, Serge Gainsbourg…) ili ljudi koji su uz neuredan život dosegli bar 65., te ostavili niz djela antologijske kvalitete (Lou Reed, Neil Young, Johnny Cash, Miles Davis). Njihova nutrina često je gorjela od pomiješanih osjećaja kao što je njihova muzika gorjela nesvakidašnjim sjajem.

    Muziku podržava

    Kentovi tekstovi besramno su provokativni, ‘sočni’, začinjeni, i ono što je najvažnije, drže pažnju čitatelja. Kent je većinu sadržaja doznao iz prve ruke, tako da je vjerodostojnost neupitna. Kent je učenik stare škole rock-novinarstva za koju sredina nije postojala: ili su neke ploče dizane u nebesa, ili su pak sahranjivane uz limenu muziku, pri čemu je naravno, bilo i pogrešnih ‘sprovoda’. Uz to, Kent je živio rock’n’roll život punim plućima, što ga je dovelo do ruba, kao i njegove junake koje opisuje u ovoj knjizi. Također, Kent je svirao gitaru u ranoj inkarnaciji Sex Pistolsa, tako da ova knjiga ne može reflektirati drugačiji pristup nego onaj koji kaže ‘idemo do kraja’, ili ‘bolje sagorjeti nego izblijedjeti’.

    Kent će nekoliko muzičara u knjizi hladno nazvati glupanima (Dennis Wilson), psihopatima (Sid Vicious), shizofrenim seljačićima (Axl Rose) i manje poznatim muzičarima (George Harrison).

    Glavni problem u knjizi je taj što u određenim tekstovima pretjerano zadire u bolest muzičara i opisuje bolesti kao neuobičajena, pa čak i otkvačena ponašanja, bez svijesti o tome da je nekad jednostavno riječ o bolesnim ljudima kojima treba pomoći i kada dobiju pomoć, ona često bude ometena drugim faktorima. Koliko je poželjno za novinara da bude kritičan, toliko je također bitno da bude empatičan, a ovo drugo s vremena na vrijeme Kentu zna nedostajati.

    Najbolji primjer za to je Brian Wilson, koji je bio, u mlađim danima, relativno zdrava, no osjetljiva ličnost. U knjizi se navodi da je odrastao uz nasilnog i pohlepnog oca (koji ga je psihički i ekonomski zlostavljao), majku latentno depresivnu alkoholičarku, zaglibio je u ovisnost o alkoholu i drogama, bio je manipuliran od strane kolega iz benda (“Prije nekoliko godina tvrdili smo ‘Brian iz back’, ali sada se stvarno vratio u formu” Kent se poziva na riječi brata Carla Wilsona), liječen je od strane psihijatra (po krivoj dijagnozi), koji je baš zbog neetičnih postupaka prema Wilsonu izgubio licencu za medicinsku djelatnost. Wilson je, nažalost, često bio potican da nedovoljno zaliječen izlazi u javnost i daje izjave za koje je upitno koliko ih je bio svjestan.

    Uzevši u obzir takav životni put jednog čovjeka, opisivati ga pridjevom ‘sjeban’ otkriva deficit sućuti autora, jer čovjek gotovo da nije imao šanse živjeti normalan život kraj bolesne okoline. Nota bene, u posljednjih 15-20 godina Brian Wilson vratio se muzici, bolest mu je u remisiji, te uz savjesnu i brižnu okolinu sasvim zadovoljavajuće funkcionira – snima ploče, održava koncerte i komponira. Period ‘njegovog uistinu najstvarnijeg povratka’ poklopio se s odlaskom iz The Beach Boysa (ove godine su se ponovo okupili, nadam se pod koliko-toliko normalnim uvjetima, te snimili solidan povratnički album), preseljenjem u Chicago i odlaskom nekih bližih ljudi iz njegovog života.

    Sličnu grešku Kent ponavlja s Rokyem Eriksonom, dok je tekst o Sidu Viciousu trebao biti izostavljen jer je očito Sid skupa s Nancy trebao rješavati svoje probleme u mentalnoj ustanovi ili zatvoru, a zaključkom “Raspadanje je bilo njihovo (misli se na Sida i Nancy, op.a.) najveće dostignuće. Sedam sati nakon što je umrla, Nancy je već smrdjela na smrt. Inače je, u slučaju trupla starih ljudi, potrebno 48 sati da se počne širiti miris truleži. Nevjerojatno je koliko su se uništili u samo 20 godina života. Neka trunu u miru” Kent opasno zalazi u zonu novinarstva zbog koje je danas ‘donekle rezigniran’.

    Tamna strana rocka” preporuča se kao inteligentno rockersko štivo za one čitatelje koji znaju razlučiti razliku između čistih činjenica i onog što autor vidi kao činjenice, kao i za one koji su otporni na to da im omiljene izvođače pojedini autori uspiju ogaditi. Kent je strastven autor koji poznaje materiju, koji ima ‘ono nešto’ i to uspijeva prenijeti na čitatelja, no svatko tko čita mora imati spremnu obranu od ostrašćenosti (vidi dio o Sidu i Nancy).

    Muziku podržava