Svi smo mi male Pink Floydove svinje…

Ljudi znanost i filozofiju rade čak i kad se naša estradna zvjezdica odluči napisati ultra-pametne, zanimljive, životno mudre, poučne i sveobuhvatne memoare.

Znanost još više dobiva na težini kad se za to odluči s ‘ogromnih’ 28 i pol godina života i sedam mjeseci provedenih na žućkastim stranicama naših novina. Možete si onda samo misliti kakav projekt stoji pred vama kad se zakopate u jednu bezvremensku karijeru koja stoji iza imena Pink Floyd.

Vjerojatno najbolje od svih, to je napravio Nick Mason. Ali, da se dobije malo više trećeg lica i da se malo sustavnije vidi tko i što su bili ljudi vezani za taj bend, pobrinuo se Mark Blake – novinar koji je svoju knjižurinu bez štednje na papiru kreirao iz dojmova koje je prikupio u brojnim intervjuima s Watersom, Gilmourom i društvom. No, kao što to obično biva s Pink Floyd, i ovdje iznad svega lebdi jedan nespokojni duh zagonetnog Syda Barretta.

Pored mora svakojakih nepotrebnih imena (zbilja ih je previše) cura i dečkiju koji su iole okrznuli cijeli taj svijet, super je pročitati koliko su cure slinile za Gilmourom (zvale su ga Adonis), ali i da je jedna od inačica imena benda (koji će negdje ’65. ili ’66. početi sličiti na nekakav Pink Floyd) bila The Megadeths (ni slučajno povezati s Dave Mustaineom).

“Barrettova navodna česta zlouporaba LSD-a dugo je bila predmetom spekulacija. Neki smatraju da ga je uzimao svaki dan; većina tvrdi da nije. Kako god bilo, neki iz svite Pink Floyda bili su zabrinuti jer su držali da njegovi sustanari potiču zlouporabu droga tako što bi mu svaki dan začinili piće LSD-om.” I tako, paralelno s pjesmama kao “See Emily Play” polako počinje priča o Sydovom psihološkom odlasku i većoj participaciji Gilmoura, odnosno postave koja će proslaviti ime Pink Floyd.

Došao je i taj famozni 26. siječnja 1968. i, na putu za koncert, jednostavno ga nisu pokupili. Soundtrack “More” bio je prvi pravi rad s Gilmourom u ulozi većoj od pukog gitarista, pa je “Ummagumma” (sleng za jebanje), iako često uzdizan u nebesa od fanova, od samog benda opisan kao naporan i ‘naše čudno sranje’.

Paralelno s time, autor je uspio ukomponirati i Gilmourove dojmove sa studijske ispomoći Barrettu, sada solo kreativcu, pa čak i priču kako je na zadnjem Hendrixovom koncertu u Engleskoj upravo Gilmour bio tonac, budući da se onaj pravi – previše napljugao. A detalje o reakciji menadžmenta na cover albuma “Atom Heart Mother” jednostavno trebate pročitati sami.

Uz upitnu potrebu da se opisuju same pjesme s kultnih albuma, dolazimo i do “Dark Side of The Moon“, ultimativne ‘legendusine’ nakon koje su, uslijed svakojakih odnosa unutar benda, ‘stvari mogle ići samo prema dolje’. I išle su… U mitu o Barrettovom dolasku u studio tijekom snimanja “Wish You Were Here“, jedina istina potvrđena od svih je Barrettovo pitanje “A kada ja snimam gitare?”. Pjesma “Shine On You Crazy Diamond” postaje povijest i kreću tipični problemi ogromnog uspjeha – novac.

Jednostavno je nevjerojatno kako ama baš svaki veliki bend uspije izbjegavanjem poreza i druženjem sa svakojakim odvjetnicima i menadžment timovima izgubiti sve novce. I naravno, kreće poslovna zavrzlama, gušt se gubi i “The Wall“, unatoč svojoj genijalnosti, postaje zadnji most u odnosima između benda i egocentričnog Watersa. Pravi razlozi konačnog razlaza nisu ništa puno jasniji od puke pretpostavke da je došlo do ‘zvjezdanog zasićenja’.

Odvjetnički rat Watersa i preostalih Floyda otišao je u takav besmisao da si je Waters autorski prisvojio balon-svinju korištenu na koncertima (i naslovnici knjige), da bi joj Gilmour samo nalijepio ogromna muda kako svinja više ne bi bila žensko. I jedni i drugi, u kasnijim intervjuima, srame se tog razdoblja. Isto kao i prodavanja imena Volkswagenu za svoj model Golfa, od čega je zarađene novce, Gilmour, s gađenjem, darovao u humanitarne svrhe.

Ima ogromno brdo zanimljivih detalja koji će fanove Floyda privući puno više od nakrcanog Wikipedia članka, a budući da ovo nije knjiga nekoga tko je bio kao prst i nokat s bendom tijekom turneja u ’70-ima., ne očekujte previše ‘sex, drugs & rock’n’roll’ priča. To se ionako uvijek najbolje priča u prvom licu, a zna se da nitko od njih, nakon 40-ak godina karijere nema volje za preveliku novinarsku iskrenost. Vrhunac te ‘iskrenosti’, kako Gilmour kaže, bilo je ono famozno okupljanje na Live 8 koncertu 2005. (čime knjiga i počinje pa se vraća daleko, daleko u prošlost).

Čak ni tada, nakon nekoliko desetljeća razdvojenosti, duhovi prošlosti nisu mirovali, pa je koncert u nekoliko navrata gotovo otkazan i to zbog – vražje set-liste. Sve se ipak nekako dogodilo, svijet je dobio priliku još jednom vidjeti Floyde zajedno (ali i vidljivo usiljeni lažni zagrljaj nakon nastupa), a priča je dobila svoj zaokret – Waters je sve češće spominjao kako bi želio ponovno okupljanje i turneju originalne postave. Ovoga puta, Gilmour nije…

Tko god bio kriv ili zaslužan, očito ni njima ni nama nije bilo suđeno. Syd Barrett, kao zagonetni kreativac napustio je ovaj svijet tiho i tajanstveno 2006., a zadnji čavao barem jednoj kompletnoj verziji Floyda zabila je smrt osporavanog Wrighta 2008.

Naravno, sve, i više, i previše piše u ovoj knjizi. O Pink Floydima ispričat će vam ama baš sve. Ono čega ovdje nema, zbilja ne morate ni znati…