Šutnja je zlato

    6067

    Dušan Vesić

    Šta bi dao da si na mom mjestu

    Datum izdanja: 01/10/2014

    Izdavač: Naklada Ljevak

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 416

    Naša ocjena:

    Ako narod kaže da život piše romane, onda je biografija Bijelog dugmeta, takva kakva je – romančina, a cinici bi dodali – sapunica.

    Osim što je “Šta bi dao da si na mom mjestu” biografija Bijelog dugmeta,
    ona nosi još pridjev – službena, što se vidi čim se počne čitati. Autor
    biografije i dugogodišnji intimus Dugmeta Dušan Vesić očito je neke
    stvari prešutio (dobro, tko nije?) i relativno elegantno prešao preko
    njih, te servirao jednu zanimljivu, pitko napisanu, biografiju s
    nekoliko ozbiljnijih nedostataka.

    Vesić se držao stare maksime: “Ništa mudro” i uglavnom pogađao. Jednom kad se krene čitati tekst, teško se zaustavlja i to je najbolji dio knjige. Druga je stvar što je Vesić, odabrao smjer zvan ‘službena biografija Dugmeta’ i čim se za to odlučio, samo bi naivčine vjerovale da tu neće biti kompromisa. Uostalom, Vesić je to na više mjesta u knjizi i sam naglasio.

    Osim što je tekst pitak, Vesić je pogodio s pružanjem konteksta vremena. Danas sasvim anakrono zvuči priča o predujmovima i njihovim iznosima, koja je bila regularni dio poslovanja ‘dugmića’. Ukratko, ‘dugmići’ su znali dobiti po više stotina tisuća dolara predujma za album koji tek trebaju snimiti, i da priča bude zanimljivija, uloženo bi redovito vraćali s kamatama. Zanimljive su i ekonomske usporedbe nekad i sad, jedino što je tu sporno što se Vesić mogao pozvati i na još neki izvor osim Wikipedije – ako je ovo službena biografija Bijelog dugmeta, onda želimo i službene podatke.

    Muziku podržava

    Još jedna zamjerka Vesiću što je nahvalio sva dugosvirajuća ostvarenja Dugmeta – realno, “Uspavanka za Radmilu M.” je slabašan album, s nekoliko jakih pjesama i nekoliko očitih prisvajanja (počnimo o “Polubauku”), te stvarčica koje tek popunjavaju prostor. I koncept ‘brze strane’ i ‘spore strane’ nije prisutan na albumu “Some Girls” The Rolling Stonesa , nego na “Tatoo You” iste grupe, te još ranije, na nekoliko solo albuma Roda Stewarta iz sredine sedamdesetih (“Atlantic Crossing”, “A Night In the Town” i “Foot Loose and Fancy Free”). Također, Vesić je s jedne strane neumjereno nahvalio Tifu na sva zvona, no s druge je ipak uspio kritički raščlaniti njegov vokalni učinak od, najblaže rečeno, nesavršenog ponašanja van scene.

    Iako je (službeno) Bijelo dugme Bregovićevo čedo, ne dobivamo puno biografskih podataka o Bregoviću, a poglavlje “Od koga sam pozajmio refren, od koga strofu, a od koga riff” – nije napisano.

    Zato je Vesić mnogo umješnije predstavio posljednje albume Dugmeta, s uravnoteženim i originalnijim diskursom. Iako nisam ljubitelj te faze Dugmeta, Vesić me uspio razuvjeriti i potaknuti da dotične pjesme ponovo preslušam, i – uglavnom bi bio u pravu. Zato je pomalo šteta što je propustio poentirati prilikom spominjanja javnog deranja omota albuma “Pljuni i zapjevaj” da je isti novinar koji je bio derao omot u javnosti, 2011. biranim riječima predstavljao album “Tragovi u sjeti” Matije Dedića i Zorana Predina. Prvi singl s “Tragova u sjeti” bila je pjesma “Te noći kad umrem”, obrada Bregovićeve balade s albuma “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo”.

    Ovo je neujednačena, ali mila knjiga, koja se voli dopasti. Kao i muzika Bijelog dugmeta.

    Muziku podržava