Steve Malins: “Depeche Mode – Biografija”

Peta knjiga IBS-ove biblioteke Knjigafon donosi nam biografiju jednog od najpoznatijih – i u našim krajevima izuzetno omiljenih – bendova današnjice – Depeche Mode. Kako su od tinejdžerskog synth-pop benda postali jedna od najvećih stadionskih atrakcija, priča nam Steve Malins, engleski glazbeni novinar koji je prije nego što se prihvatio posla s Depeche Mode svoja iskustva u radu na biografijama ‘kalio’ na Garyu Numanu, Paulu Welleru, Duran Duranu i Radioheadu.

Malinsova biografija oscilira od izuzetno zanimljivih do pomalo šturih dijelova, kojima je najveći nedostatak autorovo ‘uštogljeno’ pisanje, što je možda tek Malinsov uobičajen stil, a možda nesvjesna posljedica želje da se na taj način distancira od benda kako bi mogao biti objektivan (što je po meni apsolutno nepotrebno jer baš u tom fanovskom pristupu i leže čari biografija) ili je pak stvar u ne baš najbolje odrađenom prijevodu.

Ono što bi svakako valjalo izbjeći prilikom pisanja biografija su komentari novinara o tom i tom albumu ili singlu, čije citiranje Malins naprosto obožava, a i nabrajanje plasmana pojedinih singlova na američkim, britanskim, talijanskim, češkim, mađarskim i inim top listama se također komotno moglo preskočiti. Umjesto toga moglo se malo više prostora posvetiti ostalim Depecheovcima – s iznimkom Davea, o privatnim životima ostalih članova benda saznaje se jako malo, odnosno tek uzgred se spominje koje godine se koji oženio, da bi se eventualno sto stranica kasnije spomenulo kako se rastao.

Ipak, dva vrhunca ove knjige koji zaslužuju da im se posveti više prostora su uvodni dio, ujedno i najinformativniji, u kojem nas, osim sa pred-Depeche Mode razdobljem, Malins upoznaje i s muzičkom poviješću Basildona te dio koji opisuje razdoblje od izlaska albuma “Violator” pa zaključno sa “Devotional” turnejom kojoj je malo nedostajalo pa da bude posljednja – “Violator” je prodan u rekordnih 7 milijuna primjeraka, a članovi benda doživjeli su ‘sve autodestruktivne noćne more rock’n’rolla i slave’ – Fletcher je pretrpio živčani slom, Gore se borio s alkoholizmom, a Gahanu je zahvaljujući predoziranju heroinom život dva puta ozbiljno visio o koncu.

No, kako je zapravo sve počelo? Dvojica tinejdžera iz Basildona, Martin Gore i Andrew Fletcher, bili su prijatelji još iz školskih dana. U doba osnivanja benda radili su u banci i osiguranju, a prilično bizaran je podatak da su od 11. do 18. godine obojica bili novorođeni kršćani i držali propovijedi po kafićima. Dave Gahan, pak, im je bio potpuna suprotnost te je još kao maloljetnik zaradio dosje zbog pisanja grafita po zidovima i krađe automobila.

Fletcher i Vince Clarke osnovali su 1977. bend No Romance In China koji se nakon nekoliko godina raspao, da bi zatim zajedno s Martinom Goreom, osnovali Composition Of Sound – elektro bend na tragu Kraftwerka i A Certain Ratio te Soft Cell i The Human League. Gore je istovremeno svirao u lokalnom bendu French Look u kojem je Dave Gahan, bivši punker, bio zadužen za miksanje zvuka. Tamo ga je zapazio Vince Clarke kada je na jednoj probi pjevao prateće vokale za “Heroes” Davida Bowiea i pozvao ga da dođe pogledati koncert Composition Of Sound u Southendu.

Nedugo nakon toga Dave Gahan postaje pjevač, a Composition Of Sound mijenjaju ime u Depeche Mode. Ime je Gahanova zasluga, a nastalo je prema nazivu francuskog modnog magazina Dépeche mode koji je u knjizi potpuno pogrešno preveden sa ‘brza moda’.

Sa prvom demo snimkom koja je sadržavala “Photographic” i još dvije stvari Vincea Clarka, kucali su na vrata mnogih diskografskih kuća, ali sve su ih odbile. No, kako to već obično biva, u pravo vrijeme i na pravom mjestu našao se Daniel Miller, bivši filmski snimatelj i DJ, koji je osnovao vlastitu izdavačku kuću Mute Records kako bi mogao objaviti neke svoje snimke. Milleru će se upravo suradnja s Depeche Mode pokazati kao potez stoljeća, budući da je kroz taj bend Mute izrastao u jednu od najcjenjenijih nezavisnih diskografskih kuća, a popis imena koja danas izdaju za ovu etiketu ne treba posebno predstavljati.

Prvi novinski tekst o Depeche Mode izašao je krajem 1980. a lokalni novinar napisao je “Oni bi mogli daleko stići, samo kada bi ih netko uputio pristojnom krojaču.” Uistinu, modna osviještenost im u početnoj fazi i nije bila jača strana – Dave se ‘furao’ na New Romanticse, dok je Martin već tada koketirao s transvesticizmom eksperimentirajući sa ženskom odjećom, šminkom i nakitom, što ga nije napustilo ni dan danas.

Nakon prvog albuma “Speak And Spell” bend je napustio glavni tekstopisac Vince Clarke. Bend je zatim stavio oglas u Melody Maker da traže glazbenika koji zna svirati sintisajzer, mlađeg od 21 godine, isključivo kao ‘pojačanje’ na turnejama – i javio im se Alan Wilder. Ispočetka je samo svirao turneje, da bi nakon albuma “The Broken Frame” postao stalni član benda. U ‘rošadi’ koja se dogodila Fletcher je prestao svirati na snimanjima albuma budući da je Wilder baratao sintisajzerima bolje nego itko drugi u bendu. Iako Fletcherov doprinos kao glazbenika nije bio velik, on je bio zadužen za sve one ‘dosadne’ poslove poput sastanaka s računovođama, bukiranje hotela ili pak proučavanja rute putovanja.

S odlaskom Vincea Clarkea Depeche Mode lagano odmiču od elektro-disko zvuka, no tek s albumom “Black Celebration” – koji je bio najmračniji album do tada, a Gore priznaje kako su u tom razdoblju na njega utjecali ‘Camus, Kafka i Brett jednako kao i pop pjesme’ – izlaze iz svoje tinejdžerske faze i počinju privlačiti i gothic publiku. To je ujedno bio i početak dugotrajne suradnje s Antonom Corbijnom koji im je radio prvi spot za “A Question Of Time” te je s vremenom postao jedan od njihovih najbližih suradnika koji im je režirao spotove, projektirao scenske nastupe i dizajnirao naslovnice albuma.

1990. godine izlazi već spomenuti “Violator” koji predstavlja prekretnicu u životu i radu benda, nažalost ne samo u glazbenom smislu. Od tinejdžerskog synth-pop benda napreduju u respektabilan bend u čiji se zvuk probijaju i utjecaji rocka, glama, gothica, gospela i bluesa, no hedonizam koji je uzeo maha ranih osamdestih kulminirao je za vrijeme “Violation” turneje – Dave je počeo uzimati heroin, a nedugo nakon završetka turneje napustio je ženu i sina te se s američkom novinarkom Theresom Conroy odselio u Los Angeles.

Engleska mu više nije bila toliko draga jer su ga fanovi previše opsjedali: “Tjerao sam ih niz cestu sa svojim psom jer su pjevali naše pjesme ispred naše kuće u dva sata u noći.” Gahan se u Americi počeo svakodnevno drogirati te je smršavio do neprepoznatljivosti, a novi imidž uključivao je i tetovaže, dugu kosu i bradicu. Zajedno s njim drogirala se i Theresa s kojom se oženio 1992. godine.

Novi su album snimali u Madridu, gdje su se njihove osobnosti počele sukobljavati – tenzije su sve više dolazile do izražaja, a tu je bio i pritisak “Violatora” zbog čega je atmosfera u studiju bila izuzetno napeta. Na “Devotional” turneji ponovila se slična priča kao i prilikom promocije “Violatora”, a Gahan zorno opisuje kako je sve to izgledalo: “Stotinu i dvadeset ljudi je radilo za nas. Nisam čak svima znao imena. Svaki dan drugi grad. Bili smo na putu gotovo dvanaest mjeseci. Taj stil života… zbrinuti ste po svakom pitanju. Zapravo ništa ne radite sami za sebe. Bilo je zaista ludo na ovoj turneji. Zaposlili smo dilera drogom i psihijatra.“

Na koncertu u New Orleansu Dave je zbog predoziranja pretrpio srčani udar i nije mogao izaći na bis, pa je Martin morao odraditi pjesmu samostalno, dok su kola Hitne pomoći vozila Davea u bolnicu. Po završetku turneje bilo je jasno da je njegovo drogiranje već postalo ozbiljan problem, ne samo za njega samoga već i za cijeli bend. Prvo odvikavanje imao je krajem 1994. nakon što ga je vlastiti sin našao u kupaonici s iglom zabodenom u venu. Ubrzo nakon toga i Theresa ga je ostavila ‘jer joj je dosadilo da ga stalno kupi s poda’, a jedini koji je u tom razdoblju održavao bliske kontakte s njim bio je Jonathan Kessler, knjigovođa benda, a od 1994. i stalni menadžer, koji je također živio u LA-u.

I dok se Dave u Americi borio s ovisnošću, Alan Wilder je odlučio napustiti bend zbog nezadovoljstva međusobnim unutarnjim odnosima koji su se vukli još od Madrida te činjenice da su ostali omalovažavali njegov doprinos. Taj potez ostale Depecheovce kao da i nije baš iznenadio, još manje zabrinuo, iako je Wilder obavljao lavovski dio posla unutar benda.

U kolovozu 1995. Gahan je pokušao samoubojstvo prerezavši žile čime je zaradio smještaj na psihijatriji, a deset mjeseci kasnije ponovo se predozirao i onesvijestio u hotelskoj sobi. Dijagnoza je ovaj puta bila zastoj rada srčanog mišića kao posljedica nesposobnosti tijela da podnese tako jaku dozu. Ponovo se prijavio na odvikavanje u Exodus Recovery Centar u LA-u, onu istu kliniku iz koje su prerano otišli Kurt Cobain i Shannon Hoon iz Blind Mellon.

Gahan se, za razliku od spomenutog dvojca, uspio izvući te se nakon ‘čišćenja’ po treći put oženio, a turneja povodom izlaska albuma “Ultra” bila je prva na kojoj su droge bile zabranjene, dok su od alkohola bili dozvoljeni samo pivo i vino.

Razdoblju od “Ultre” naovamo u knjizi je posvećeno i najmanje prostora, a razlog je možda taj što u njemu više nije bilo nikakvih ekscesa – bend je naprosto sazrio i muzički i životno, a iako su razmišljali i o završetku karijere – budući da su u tom trenutku već svi u bendu imali obitelji i djecu – odlučili su ipak samo smanjiti tempo izdavanja albuma na jedan u četiri godine.

Zadnjih pet godina obilježili su tako “Exciter” i “Playing The Angel“, kao i samostalni albumi Martina Gorea i Davea Gahana, koji se na “Playing The Angel” po prvi puta okušao i u ulozi tekstopisca. Bend za koji su mnogi – a pogotovo konzervativni britanski mediji – sumnjali da će se svojim synth-pop pjesmuljcima izdići dalje od nivoa lokalne predgrupe i danas, nakon dvadesetpet godina postojanja i svih prebrođenih kriza i rivalstava unutar benda, i dalje rasprodaje arene i stadione širom svijeta, a turneja povodom zadnjeg albuma još uvijek traje.

Uz već spomenute zamjerke i manjak pripovjedačke živosti, knjiga ipak daje iscrpan pregled opusa ovog benda, a ono što joj nedostaje su zanimljivi(ji) detalji iz svakodnevnog života, poput onog u kojem nam autor otkriva na kojem dijelu tijela je Dave Gahan dao napraviti piercing (ne, nije ono što mislite).

Biografija koja vjerojatno neće oduševiti zahtjevne mase, ali dovoljna da zadovolji kolekcionarske potrebe i upotpuni kućnu kolekciju svih DM devoteesa.

Izdavač: IBS, 2006.