Seciranje jezika i rečenične orkestracije

    2503

    Leonard Cohen

    Divni gubitnici

    Datum izdanja: 01/11/2011

    Izdavač: Šareni dućan

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 252

    Naša ocjena:

    Osunčano dvorište iza kuće okružene kamenjem i tratinčicama na grčkom otoku Hidri, glasovitoj umjetničkoj koloniji, Leonard Cohen sredinom ’60-ih. godina 20. stoljeća koristi kao ‘stvaralački inkubator’ i svojevrsnu ‘vlastitu sobu’, kazala bi Virginia Woolf.

    Osim što taj životni prostor usred Egejskog mora dijeli s muzom Marianne
    Ihlen, svakodnevno provodi kredo spisateljske prakse: napisati (barem)
    tri stranice.

    Kanadska izdavačka kuća McClelland & Stewart stoga 1966. godine objavljuje njegov drugi roman “Divni gubitnici” (“Beautiful Losers”) napisan tijekom boravka na Hidri. Ta bujica kreativnosti kanalizirana u radikalno singularno pismo navodi mnogobrojne književne kritičare, već ranije upoznate s pjesnikovim rukopisom (“Let Us Compare Mythologies” (1956.), “The Spice-Box Of Earth” (1961.) ili “Flowers for Hitler” (1964.)), na ambivalentne reakcije: gdjegdje izaziva hvalospjeve, a gdjegdje sablažnjivost.

    Uz dvojbenu naklonost kritičara “Divni gubitnici” zadobivaju i veći krug čitatelja; međutim, ne osiguravaju financijsku zadovoljštinu. Crtica ‘s ruba egzistencije’ zapravo čini neizbježnu sastavnicu svake ozbiljnije biografije Leonarda Cohena, budući da označava novi zaokret u karijeri kanadskog barda. Objavom prvog albuma “Songs of Leonard Cohen” 1967. godine započinje vita nova njegova glazbenog stvaralaštva.

    Muziku podržava

    Strujanja dviju strasti, književnih i glazbenih akrobacija, gusto se isprepleću čitavim opusom Cohena – pjesnika/prozaista i Cohena – pjevača/kantautora: poetički impuls zadire u uglazbljeno stihotvorstvo, te obratno, ritam riffova ispunjava rečenične orkestracije. Čak ako i simboliziraju zaokret, “Divni gubitnici” nisu iznimka. Očituje se to i u sintaksi hrvatskog prijevoda objavljenog 45 godina nakon prvog izdanja romana na engleskom jeziku (zasluge ovdje djelomično idu i na stranu prevoditeljske vještine Miloša Đurđevića).

    Teoretičarka književnosti Linda Hutcheon “Divne gubitnike” svrstava u kategoriju ‘prvi kanadski postmodernistički roman’, a američki su ga kritičari usporedili s radovima Jamesa Joycea. No zbog čega upravo taj Cohenov roman, na trenutke naporan i kaotičan, a onda opet sofisticirane ekspresije i britkog humora, nastavlja uzburkavati čitateljevu komfornost (kada njegov autor uskoro navršava osamdesetu)?

    “Divni gubitnici” traže angažman; neprestano ćete im se vraćati sve do zadnjeg retka ili ćete iznervirano vratiti knjigu na policu nakon čitanja svake druge stranice kroz dulji vremenski period. Nasmijat će vas, isprovocirati nagađanja, buditi refleksiju, testirati koncentraciju i strpljivost, te sasvim sigurno nećete osjetiti rezerviranost. Često su upravo zbog aluzivnog sadržaja i otvorene strukture interpretirani u alegorijskom ključu ‘političko-religijske satire’.

    Zamršena sadržajna linija ne uzrokuje adrenalinska uzbuđenja, ali zato tri dijela (tri knjige) romana vrve dinamičnim izmjenama različitih narativnih formi: od monologa i dijaloga, pripovijedanja u prvom i trećem licu, dnevničkih zapisa na francuskom jeziku, drame, poezije, molitve, pisma, ispovijesti, popularnih pjesama, fusnota, političkog govora, izravnog obraćanja čitatelju do antropoloških činjenica, arhiva i komercijalnih oglasa.

    Kolanje rečenica katkada neodoljivo podsjeća na postupak filmske montaže, a brojne fantazmagorične situacije brišu razliku između realnog i fikcijskog iskustva doživljenog (ili tek reflektiranog) kroz neujednačenu vremensku mrežu: usporedna zbivanja iz 17. i 20. stoljeća, buduće projekcije, epilog radnje iz trećeg lica u trećoj knjizi, traganja kroz kolektivnu prošlost i intimna sjećanja, frenetično asocijativno nakupljanje misli, točnije, koloplet detalja naizgled nesrodnih trenutnoj situaciji ili uopće nevezanih uz okosnicu sadržaja.

    I ovdje izranja konstanta Cohenovog pisanja: žudnja za jezikom. Neprestano nastoji uprizoriti to kretanje pisma, performativnost jezika. Drugim riječima, autoreferencijalno problematiziranje čina pisanja, kroz gurkanje granica žanra, te zgušnjavanje pa razbijanje blokova uskličnih i upitnih rečenica, zapravo oblikuje petog sudionika radnje: sintaksu engleskog jezika (uz upade francuskog i grčkog).

    No sraz između ‘ogoljelog’ pripovjedačkog modusa popularne kulture šezdesetih godina i elokvencije modernističke proze mjestimice izveden u “Divnim gubitnicima” ne dijeli sličnosti s ekspresijom bitnika aktualnih na američkoj književnoj sceni šezdesetih godina. Cohenov ritam jazz sessiona upotpunjen religijskim kičem sadrži pregršt akademski zrelog umijeća. Raspon svog književnog zanata možda najbolje očituje u stvaranju fuzije opisa, tj. spajanju gotovo naturalističkih slika opskurnih seksualnih prizora s izrazito impresionističkim doživljajem prirode i suživota u zajednici Irokeza.

    Cohenov kontroverzni eksperiment za većinu čitatelja u 2012. godini više naprosto ne izaziva tako glasnu grmljavinu zgražanja nad sadržajem kakva se obrušila na “Divne gubitnike” uslijed kontekstualnog čitanja 1966. godine. Već prve stranice romana nagovještaju središnje događaje i relacije između likova: radnja se zapetljava unutar ljubavnog trokuta, tj. između neimenovanog folklorista i supruge Edith, te njihovog prijatelja-ljubavnika F-a.

    Čudnovati menage a trois istovremeno obilježava opsjednutost sveticom Catherine Tekakwitha (nazivanom i ‘Irokeška Djevica, Ljiljan s obala rijeka Mohawk’) krštenom 1676. godine, te igranje uloge učitelj-učenik. Kratko rečeno, neimenovani folklorist (ujedno pripovjedač prve knjige), Edith i F (pripovjedač dugačkog pisma iz druge knjige) teže transcendenciji egzistencijalnih ograničenja i dosezanju svetosti kroz kontradiktornu mješavinu (katkada nasilnih) seksualnih rituala, duhovnog isposništva i političkog aktivizma za slobodu Québeca, što naposljetku završava samoubojstvom, zatvorom i samotnjačkim životom (uz tegobe uzrokovane konstipacijom).

    Okupljajući u svojoj osobi ulogu ‘duhovne ruke’, revolucionara i izvjesnog seks gurua F, uz obmane i brutalnu iskrenost, tjeskobnim ljubavnicima razjašnjava kako nadići strahove, nesigurnost i patnju kroz mistična traganja za duhovno-seksualnim ostvarenjem, kako doseći ‘obični stroj vječnosti’. Sudionici radnje kroz roman sve više zadobivaju osobine antijunaka, transformirajući se u likove nositelje ideja (primjerice, redefiniranje erogenih zona ili propitivanje mogućnosti vjere).

    Muziku podržava