S NOFX-om u kadi…

    13894

    NOFX / Jeff Alulis

    NOFX: The Hepatitis Bathtub and Other Stories

    Datum izdanja: 01/04/2016

    Izdavač: De Capo Press Inc

    Jezik: Engleski

    Br. stranica: 368

    Naša ocjena:

    Na trenutke sam se i osjećao tako.

    “Collectively, NOFX has enough fucked-up stories that no one ever knows what to believe about us” – to je jedan od citata koji najbolje opisuje ovu knjigu. “NOFX: The Hepatitis Bathtub & Other Stories” je autobiografsko djelo jednog od najvećih, najutjecajnijih, i dalje nezavisnih, punk bendova svih vremena.

    Svaki od četiri člana, pa i onih kratkotrajnih, priča svoju životnu priču i uklapa ju u priču o bendu. Vremenska crta od početka se fokusira na djetinjstvo, adolescenciju i dvadesete godine svakog od njih, a najveći dio priče posvećen je ’80-im i ’90-im godinama prošlog stoljeća. Te, pogotovo rane ’80-e godine, nisu bile nimalo ugodne godine za život – naročito ne u punk sceni. Odmah na početku treba napomenuti kako je ovo prvenstveno knjiga o članovima benda, a onda o bendu.

    Nitko od njih nije imao lijepo djetinjstvo i koliko god sam uživao u čitanju i stvaranju mentalnih slika Amerike, velikih dvorišta, razbibrige i hrpe koncerata, nisam se mogao oteti neugodi koju su te priče stvarale. Objave za tiskovine nisu bile prenapuhane kad su pod opis knjige bile nabrajane imenice poput (samo)ubojstva, silovanja, smrti, droge i alkohola. Zvuči melodramatično i napuhano, ali zaista je tako. Neke tajne među članovima benda otkrivene su nakon mnogo godina tek na ovim stranicama – ima tu priznanja kakvih nisam mogao zamisliti ni u najluđim zamišljanjima priznanja, a bilo je tu i iznošenja emocija koje nisu mogle biti iznesene uživo već jedino na ovaj način.

    U dva navrata sam automatski i bez kontrole nakon određenog odlomka *paf* zaklopio knjigu – to je onaj instinktivni – stoj, bježi ili bori se efekt – zatvaranjem knjige ja sam pobjegao od onog što sam pročitao.

    Muziku podržava

    Bilo je tu i spontanog i iskrenog smijeha – naravno – NOFX je poznat po svojem istančanom smislu za humor, no neke od ovih stvari bile su smiješne na drukčiji način i uglavnom povezane uz drogu, alkohol i lude situacije u kojima su se članovi i bend nalazili.

    Nastojim izbjegavati spoilere, no većina iole punkera zna kako je bubnjar Erik Sandin bio teška kategorija ovisnika o heroinu i inim drogama par godina, a nakon terapije i rehabilitacije ranih devedesetih ostao je ‘čist’ i dan danas je tako. U naslovu knjige spominje se hepatitis (C) – a o čemu se točno radi morat ćete saznati sami, ali radi se baš o Eriku.

    Od svih u bendu on ima najveći dar pripovijedanja i njega mi je nekako najdraže bilo čitati. Za njega sam istovremeno najviše iznenađen što je preživio. Zamislite kakav je ovisnik Erik bio kad mu je Courtney Love rekla kako ‘goreg ovisnika nije vidjela’. Usput, on i Courtney su mutili jedno kratko vrijeme. Više o Courtney u knjizi.

    Također, za njega se veže jedna od zanimljivijih priča: u tek jednoj od nebrojenih ludih avantura Sandin, zvan Smelly (zbog užasnih smradova nakon uzimanja koječega), ukrao je sa svojim kompićem kombi i ludovao ulicom divljajući i razbijajući kante za smeće. U jednom trenutku shvatio je kako nisu sami u kombiju – u stražnjem djelu bio je prestrašeni klinac kojeg su potom izbacili na ulicu – godinama kasnije ispostavilo je da je taj izbezumljeni lik bio Billy, pjevač Green Daya. Smelly je od ludog i nepodnošljivog ovisnika postao spašena duša i pozitivac u punom smislu riječi.

    Gitarist Eric Melvin u knjizi definitivno ima najpotresnije priče – seksualno napastovanje, pobačaj i propuštanje majčine smrti zbog koncerta samo su dio njegovog puta, a u detalje neću ulaziti. Budite sigurni da će vas Melvinove priče protresti više nego što sad možete zamisliti.

    Aaron Abeyta (El Hefe), prvi gitarist i pravi (zapravo jedini) muzički talent NOFX-a, u knjizi se pojavljuje negdje nakon prve trećine i njegova poglavlja su shodno tome nešto dulja, po pet-šest stranica. Uglavnom su poglavlja od jedne do tri stranice – naviknuvši se na takav tempo bilo mi je teže progutati ova dulja. Nije da nisu bila zanimljiva, no bila su van utabanog obrasca i na trenutke previše za moj kratkotrajni raspon pažnje.

    El Hefe je najrazličitiji od preostalog trojca jer dolazi iz drukčije sredine … i zapravo zna svirati. Pohađao je glazbenu akademiju i njegova polivalentnost i vještina vjerojatno bi mogle biti više eksploatirane nego što jesu. Upravo on je dao polet NOFX-u na albumu “White Trash, Two Heebs & A Bean” nakon čega više ništa nije bilo isto i upravo je on taj koji svira trubu, solira i tu i tamo pjeva i proizvodi razne zvukove i glasove. Aaronovo meksičko podrijetlo daje dodatni štih i raznolikost naspram ostalih bijelih Židova (dobro, Smelly nije Židov, ali je bijel).

    Poglavica, predvodnik i mozak cijele operacije, Fat Mike, započinje svoju priču tako što je prepričao večer kad je prvi put probao urin. Ono što mi se najviše svidjelo u njegovim poglavljima je, osim bolne iskrenosti, to što je on udijelio najviše detalje o bendu – od statistike, prodanih albuma i (ne)zarađene love. Mike (osnivač i vlasnik najveće nezavisne izdavačke kuće Fat Wreck Chords) je putem droge i laganog gubitka samokontrole zaplovio tek u svojim ranim tridesetima. Do tad je napravio sve – bend uz kojeg ne mora raditi običan posao do kraja života i uspješnu izdavačku kuću koja je u svojih sada 25 godina iznjedrila neke od najvećih punk-rock sastava i albuma devedesetih godina naovamo. Nakon što si je osigurao ugodan život Mike je počeo žešće partijati i konzumirati drogu – uglavnom u granicama. Također se popeo stepenicu ili dvije više u S&M svijetu i otvorio što se tiče oblačenja u žensku odjeću.

    Ukratko, ove četiri autobiografije postepeno čine NOFX autobiografiju – a ona je veća od zbroja njenih dijelova. Kroz 350-ak stranica saznajemo hrpu bitnih i manje bitnih podataka o imenima, nadimcima i pjesmama na albumima i turnejama. Ono što me zasmetalo jest da se najviše toga vrti oko prva tri albuma, dok o kasnijim, praktički nakon “Heavy Petting Zoo”, nema skoro ništa govora. Ali to je tako namjerno – iz prve ruke (od autora) sam saznao kako su svi suvišni dijelovi koji bi mogli biti nezanimljivi izrezani. Mike je rekao kako ne želi pričati o danima u studiju i opremi s kojom su snimali. Ako ništa drugo, saznat ćete što zajedničko imaju Charles Bukowski i NOFX, nešto malo o tome kakve seronje su velike izdavačke kuće i ponešto o politici i George W. Bushu, te nastupu na šou Conana O’Briena na koji NOFX više nikad neće biti pozvani.

    Do samog kraja knjige sam došao u par dana. Tu je svakako prisutan onaj element koji tjera na daljnje čitanje, a glavni su razlog tome već spomenuta pretežito kratka i jasna poglavlja. Zadnjih 150 stranica pročitao sam u jednom popodnevu preslušavajući NOFX diskografiju. U tom popodnevu prošao sam faze nabrijanosti, sjete, mokrih očiju, trnaca, smijeha i neartikulirane inspiracije – skoro odjednom.

    Negdje 20-30 stranica prije samog kraja svi se osvrću na djecu i roditelje. To je najžešći i najteže probavljivi dio zbog razine emocija, iskrenosti i surove realnosti. Nakon toga slijedi pomalo mlaki kraj gdje se svi prisjećaju perioda od prije sedam-osam godina kad su proputovali čudne dijelove svijeta i odsvirali tamo koncerte snimivši usput Backstage Passport TV i DVD serijal. Od tada je prošlo dosta vremena, no prema njima to je bio simboličan, ne i kronološki, vrhunac karijere. Koliko god mi je to jasno, za samo zatvaranje knjige ću reći –’ni to to’ jer sam očekivao nešto drukčije.

    Opet, tko zna gdje je kraj te priče. NOFX uskoro objavljuje novi album i uz sve što su ovi momci preživjeli nikakav crno-bijeli ‘fin’ se ne nazire.

    Dugogodišnji prijatelj i pratitelj benda Jeff Alulis (koji je između ostalog snimao Backstage Passport) onaj je kojem možete platiti pivo kad ga vidite jer je zaslužan za “Hepatitis Bathtub” – složio je odličnu priču, prizemljio nam Erika, Erica, Aarona i Michaela na nivo gdje su oni na kraju svega ljudi sa životima i problemima poput svih nas. Omogućio je da se poistovjetimo s njima. To je ujedno i dvostruki mač – sam NOFX često zauzima stražnje sjedalo i ukoliko u ovoj knjizi tražite samo muzičke detalje i informacije nećete biti skroz zadovoljeni.

    Iako reklame govore kako je ovo ‘knjiga za sve, ne samo punkere’, ja vam ju neću tako prodavati. Isto kao što vjerojatno neću pročitati nečiju biografiju samo zato što je to ‘najbolja knjiga ikad’ jer me zapravo zaboli ona stvar za bend ili čovjeka o kojem je riječ, tako ovu knjigu ne preporučujem baš svima. Preporučujem ju otvorenijim ljubiteljima muzike, naročito alternative, preporučujem ju svima željnim istinske autobiografije koja ne žmiri ni pred ičim i svima koji su željni inspiracije ili su jednostavno knjiški moljci. Fanovima punk-rocka ju ne preporučujem jer je za njih ovo lektira – a zna se kako je lektira nametnuta umjesto toplo preporučena.

    Na kraju jedna teza iskače kao zaključak – anomalija zvana NOFX je najbolja hrpa slučajnosti i bizarnosti koja se mogla dogoditi punk-rock svijetu – i samim članovima benda. K’vragu, da nije bilo NOFX-a, vjerojatno danas ne bi bilo ni Smellya koji kaže kako je disfunkcionalnost upravo ono zbog čega ovaj bend funkcionira. Koji ozbiljan bend ne otpusti svog menadžera nakon što se prvog dana velike i važne turneje pojavi mrtav pijan? Koji ozbiljan bend tada sprda svog menadžera? Imate jedan pokušaj.

    NOFX je bend koji je prošao toliko drame, problema i prepreka u svom (četvero)životu, a istovremeno inspirirao hrpu ljudi i klinaca diljem svijeta i protresao (barem malo) temelje muzičkog svijeta. U NOFX-u znaju kako je život prekratak za nezajebanciju.

    Muziku podržava