Roni Sarig: “Tajna povijest rocka”

Enciklopedija najutjecajnijih izvođača za koje jedva da ste čuli – tako je Roni Sarig, autor ove knjige, inače poznati američki novinar i neovisni glazbeni kritičar, predstavio svoje najnovije pisano djelo čiji naslov u originalu glasi “The Secret History Of Rock”.

Knjiga obuhvaća 80 izvođača odn. bendova, a kriterij prema kojem je baš tih 80 imena ušlo u izbor Sarig objašnjava time da su bitan dio rock povijesti stvorile grupe koje su svojevremeno (a i danas) bile slabo poznate, usprkos činjenici da su u velikoj mjeri definirale glazbu koju danas slušamo. Na sličan način je odabrao i komentatore gdje se usredotočio na najpoznatije grupe ’90-ih, s tim da njihovi komentari djeluju više iritantno nego što su bitni, a posebno se to odnosi na Tima Ganea iz Stereolaba (uh, kako je malo potrebno da mi netko zgadi do tada sasvim okej bend).

Moram priznati da me knjiga malo razočarala, jer iako obuhvaća mnoge izvođače i glazbene pravce, ona je puno sličnija enciklopediji sa hrpom suhoparnih faktografskih podataka negoli knjizi o ‘rock glazbi koju svi volimo’. Koliko god se Sarig trudio biti kronološki opsežan, on u svakom poglavlju daje prednost činjenicama nauštrb priče što djeluje prilično monotono i zamorno, pogotovo ako knjigu odlučite pročitati u jednom dahu, kao što sam to ja napravila.

“Tajna povijest rocka” obuhvaća 16 poglavlja, u rasponu od skladatelja 20. stoljeća kao što su Eric Satie ili John Cage pa preko garažnog rocka, Krautrocka, britanskog post-punka i američkog hardcorea do poglavlja o izvornim reperima ili pak producentima, koja s rockom nemaju ama baš nikakve veze, a i i vrlo je dvojbeno reći za neke od ovih bendova da su ‘slabo poznati’, pogotovo ako spadate u one koji iole ozbiljnije prate glazbu.

Nitijedno od tih poglavlja ne donosi ništa novo i revolucionarno, makar tu i tamo ima i zanimljivih anegdota, poput one kako je iz malog fanzina nastala slavna diskografska etiketa Sub Pop (jako mi se sviđa termin koji Sarig koristi za kazetu i fotokopirku kada kaže da su to bile ‘dvije neopjevane heroine nezavisne kulture ranih ’80-ih’) ili pak kako su The Velvet Underground dobili ime po s/m knjizi koju je Tony Conrad našao na ulici, što na švedskom znači Hüsker Dü, podatak da je Serge Gainsbourg snimio spot o incestu i to ni više ni manje nego u krevetu s vlastitom kćerkom ili pak detalji poput onog da je Dottie, originalna bubnjarica Germsa iz prve postave, pravim imenom Belinda Carlisle, kasnije postala pop zvijezda, a Henry Rollins prije svog pjevačkog angažmana u Black Flagu bio prodavač sladoleda u Washingtonu.

Meni osobno najviše novih saznanja pružilo je poglavlje pod nazivom “Postindustrijska pustoš” u kojem se opisuju bendovi poput Throbbing Gristle, Einstürzende Neubauten, Birthday Party i Big Blacka.

Throbbing Gristle najznačajniji je bend za rani razvoj industriala. Nastao je iz radikalne performans skupine Coum Transmissions koju su činili Genesis P-orridge i Cosey Fanni Tutti. Na svojim nastupima prikazivali su tjelesne izlučevine, rabljene tampone, dijelove mrtvih životinja i fotografije gole Cosey, inače honorarne striptizete, kojima su pomakli granice opscenosti i tabua.

I dok su Throbbing Gristle djelovali više u smislu koncepta i imidža, Einstürzende Neubauten su industrial prakticirali u konkretno glazbenom smislu. Proizašli su iz dadaističkog umjetničkog i glazbenog pokreta u Berlinu, a predmeti kojima su se koristili u svrhu stvaranja zvukova uključuju pneumatske bušilice, limove, čekiće, lance, industrijske opruge, klima uređaje, stakla, kante za smeće, rezače lima i miješalice za beton. Na nastupu u Londonskom institutu za suvremenu umjetnost 1984. počeli su motornim pilama i pneumatskim bušilicama razarati pozornicu sve dok ravnatelj kazališta nije isključio struju!

U ‘buntovne mame i druge bijesne žene’ Sarig je smjestio Lydiu Lunch, radikalnu feminističku pjesnikinju koja je bila značajan uzor rockericama ’90-ih poput Courtney Love i Kat Bjelland, zatim X-Ray Spex, najpoznatiji po petnaestogodišnjoj pjevačici s aparatićem za zube umjetničkog imena Poly Styrene, Slits i Raincoats čiji je vjerojatno najgorljiviji obožavatelj bio Kurt Cobain koj je zbog osjećaja dužnosti prema njima uvjerio svoju diskografsku kuću da im reizda sva tri studijska albuma.

No, moglo se tu dodati još ženskih bendova, poput npr. Bikini Kill ili pak Babes In Toyland, ako ništa drugo onda zbog činjenice da se ove prve smatraju predvodnicama ‘riot grrrl’ pokreta, a oba benda su širem čitateljstvu zasigurno manje poznata od The Stoogesa ili Kraftwerka.

Priču o kandidiranju Jella Biafre, politički osviještenog lidera Dead Kennedysa za gradonačelnika San Francisca vjerojatno svi već znaju, isto kao i značaj Iana MacKayea i njegove etikete Dischord za lokalnu scenu Washington D.C.-a. Pjesma njegovog prvog benda Minor Threata koja je izvršila velik utjecaj i prema kojoj se kasnije nazvao čitav jedan pokret bila je, naravno, “Straight Edge“, a 1987. MacKaye i Guy Piccioto iz Rites Of Spring osnovali su Fugazi koji je postao savršen nasljednik washingtonskog hardcore zvuka. I samo jedna opaska uredniku hrvatskog izdanja koji u knjizi nije naveo da su i Fugazi svirali u Zagrebu i to 1990. u Galeriji SC-a.

Sve u svemu, knjigu je zgodno pročitati kao podsjetnik na neke bendove i nije ju naodmet posjedovati ako ste glazbeni novinar pa vam usfali neki diskografski ili kronološki podatak, ali za opširnija saznanja o nekom od ovih 80 bendova morat ćete ipak konzultirati neku drugu literaturu ili pak internet.

Izdavač: Šareni dućan, 2005.