Rock’n’roll evanđelje po Keithu

    5192

    Keith Richards

    Život

    Datum izdanja: 01/11/2011

    Izdavač: Profil

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 510

    Naša ocjena:

    Čovjek koji je ulio, usisao ili sasuo u sebe toliko čvrstih, tekućih ili plinovitih kemikalija još uvijek ima sjećanje? A nije li nešto izmislio? Ili bar iskrivio?

    Vjerojatno jest, no rock’n’roll memoari “ŽivotKeitha Richardsa, kojem je u sastavljanju i pisanju pomogao prijatelj i glazbeni novinar James Fox dinamično su i interesantno štivo, u kojem Richards s mnogo topline i veselja priča o muzici (pogotovo bluesu i nešto manje popu i jazzu), gitarama, radu na pjesmama, turnejama, i svojim ljubavima pri čemu uspijeva šarmirati i odvesti čitatelja u svoj kut gledanja, te predstaviti se kao istinski vitez rock’n’rolla.

    Richards će relativno iskreno govoriti o svojim pogreškama: prvenstveno o drogama, a onda i o razočaranjima u muzičkoj industriji, te osobnim ratovima, a njegove ljubavi dobit će zaslužen spomen, zahvale, a bome i nekoliko riječi koje teško mogu biti konstruktivne primjedbe. Ljubiteljima senzacija i žutila najzanimljiviji će biti oni dijelovi koji govore o drogi (kakvu li je promociju Richards napravio jednoj farmaceutskoj firmi čije je proizvode ilegalno koristio!), no knjiga bi bila podjednako zanimljiva i da se od droge ne spomene ni D. Richards je domišljat, pronicljiv i duhovit čovjek koji bi znao interesantno ispričati svoj život i da je cijeli radni vijek proveo u knjižnici.

    “Život” je džentlmenska i prostačka knjiga u isto vrijeme. Richards doista ne bira riječi kada opisuje ljude i situacije: Brian Jones postaje cendrava pizda, Chuck Berry škrtica, Ron Wood neumjeren, a pjevač Mick Jagger ovisno o poglavlju, katkad briljantan muzičar i tekstopisac, a katkad tip s malim kurcem koji voli da mu se povlađuje. Prilikom pljuvačine po Mickovoj solo-karijeri, Keith uredno zaboravlja vrlo dobar Jaggerov solo album “Wandering Spirit”. Kolegu iz benda Billa Wymana (s kojim je svirao 30 godina) zapravo ignorira, odnosno, spominje ga manje nego, recimo, pratećeg muzičara Bobby Keysa ili svojevremeno velikog prijatelja Grama Parsonsa.

    Od kolega u Stonesima najbolje je prošao bubnjar Charlie Watts. Dirljivo je poglavlje u kojem Richards opisuje kako su ga on, Jagger i Jones vrbovali da dođe u njihov bend, a vjerojatno je i dan-danas Watts političkim rječnikom rečeno, faktor stabilizacije u regiji.

    Muziku podržava

    Rečenice su složene na način kako Keith inače priča, tako da je uloga suradnika Jamesa Foxa bila postići učinak da je tekst prohodan, konceptualno sređen, te da stalno bude prisutan dojam osobnog kontakta i neposrednosti. Knjiga daje uvid i u Richardsove kontradikcije: prilikom odabira muzičara nasljednika gitarista Micka Taylora, vodili su se time da nasljednik bude Englez (jer se ‘tako čuva bendov identitet’), a eto, na koricama knjige piše da Keith sada živi u SAD-u. Zatim, pretjerano se ne spominje Richardsovo korištenje prezimena Richard. Svoje originalno prezime vratio je u upotrebu tek krajem sedamdesetih.

    Kraj knjige rezerviran je za dirljiv susret s majkom (ipak mu je kao pravom sineku mama kuhala i prala nakon što je otišao od kuće) i s tim susretom simbolički se zaokružuje “Život”.

    “Život” se čita u jednom dahu, konzumira se kao rock’n’roll, do kraja, iskreno, relativno pošteno i s malo fige u džepu (nije baš da je Keith skroz samokritičan, a neke je stvari prešutio, no to je možda najbliže uvidu koji možemo dobiti od nekog tko je tamo bio i sve vidio).

    Muziku podržava