Robert Santelli: “Bob Dylan – Spomenar 1956. – 1966.”

    8677

    Robert Santelli

    Bob Dylan - Spomenar 1956-1966

    Datum izdanja: 01/09/2005

    Izdavač: Algoritam

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 64

    Naša ocjena:

    Ovaj spomenar Boba Dylana jedinstvena je i nesvakidašnja knjiga koja nam donosi pogled na ključno razdoblje Dylanova života od njegovih samih početaka pa sve do umalo kobne motorističke nesreće nakon koje se povukao na neko vrijeme. Da je uistinu riječ o nesvakidašnjoj knjizi uvjerit ćete se već prilikom prvog prelistavanja. Mnoštvo popratnih materijala dolazi uz ovu knjigu kako bi priča koja govori o tih deset godina Dylanova života bila što slikovitija i živopisnija.

    Svega tu ima, od programa sa njegovih nastupa preko različitih ulaznica, plakata, prospekata, preko 100 fotografija i ilustracija pa sve do replika izvornih, rukom pisanih tekstova nekih od njegovih najpoznatijih pjesama.

    Pošto je knjiga rađena u suradnji sa Dylanom obiluje i razgovorima s njim i njegovim prijateljima kao i nekim glazbenicima. Kao poseban dodatak dolazi audio CD sa četrdeset i sedam minuta intervjua od koji posebno naglašavam prvi radijski intervju u njegovoj karijeri dan Oscaru Brandonu za WNYC na Folk Song Festivalu 29. listopada 1961. Međutim glavninu interviewa sačinjavaju oni sa Scorseseovog dokumentaraca o Dylanu “No Direction Home” kojega je ova knjiga na neki način i dio.

    Muziku podržava

    U svojem prvom djelu naslovljenom “Rane godine” knjiga nam prepričava najzanimljivije detalje iz Dylanovog tinejdžerskog života. Godine su to u kojima on kreće u srednju školu, otkriva glazbu i osniva prvi bend, slijedi svoje glazbene idole. Jedan od prvih idola bio mu je country glazbenik Hank Williams čije je singlice “Hey Good Lookin”, “Your Cheatin’ Heart” i “Honkin Tonkin” toliko puta preslušao da su se brazde na ploči gotovo do kraja izlizale. No oni pravi uzori javili su se nešto kasnije.

    Jedan takav bio je Little Richard o kojem Dylan na upit što mu se toliko sviđa kod njega odgovara: “Sve. Zvuk njegova glasa, intenzitet u njemu. Registar u kojem je pjevao, brzina kojom su stihovi izlazili iz njega. A pjesme su mu bile jednostavne i lako ih se dalo naučiti“.

    U srednjoj školi glazbu je upijao kao spužva vodu. Puno je slušao radio, svirao je gitaru i okušavao se na klaviru svakodnevno je provodio puno vremena u prodavaonici ploča i učio pjesme iz ‘svijeta koji za njega nije postojao’. Prvi sastav osnovao je u drugom razredu srednje škole. Bend je nosio ima Shadow Blasters a na repertoaru su se uglavnom našle pjesme Little Richarda. Idući bend koji je osnovao bio je trio Golden Chords u kojem su glazbeni repertoar značajnije proširili, a svirali su uglavnom skladbe Eddieja Cochrana, Buddyja Hollyja i Warena Smitha. S Chordsima su nastupali po školskim plesnjacima i tinejdžerskim tulumima. Bend se održao godinu dana.

    Godine 1959. postao je brucoš uglednog sveučilišta i sve više se počeo zanimati za politiku, poeziju i folk glazbu. Promijenio je stil odijevanja, a s njim i svoj identitet. Bob Zimmerman počeo je sebe nazivati imenom Bob Dylan preuzevši ime od velškog pjesnika Dylana Thomasa.

    Drugi dio knjige “Talkin New York” detaljnije obrađuje Dylanov dolazak u ‘Veliku jabuku’ 1961 godine. U jednom intervjuu 1978. izjavio je: “New York je bio san. Bio je to san kozmopolitskih bogatstava uma. To mi je bilo najdivnije mjesto za učenje i upoznavanje drugih ljudi na sličnim putovanjima“.

    Dolaskom u New York sve više se angažirao u glazbenom smislu. Počeo je sve više nastupati po folk klubovima i duboko se uvukao u folk scenu New Yorka gdje je upoznao Marka Spoellstra, Davea Van Ronka i Ramblin’ Jack Eliota. Od njih je izvukao i naučio najviše što je mogao. Proučavao je njihovo držanje instrumenata, slušao razgovore iza pozornice i razgovarao sa njihovom publikom između pjesama.

    Od značajnijih nastupa vezanih za ovo razdoblje izdvajam onaj u travnju 1961. kada je nastupio ispred John Lee Hookera u Gerde’s Folk Cityju, zatim osiguran dvotjedni angažman u istom klubu kada je za svoje nastupe dobio izvrsne kritike novinara. Nakon jedne od takvih izvrsnih kritika uslijedilo je i potpisivanje ugovora s Columbijom. Iste godine izlazi i njegov prvi album nazvan “Bob Dylan”.

    The Times They Are A-Changing” treći je dio knjige koji pomnije prati događaje vezane uz razdoblje 1962. i 1963. godine. Usprkos većoj potražnji za folk glazbom, Dylan svojim debi albumom nije polučio veći uspjeh, štoviše, potpuno je podbacio. Album se prodao u svega 5000 primjeraka što je bilo tri puta manje nego što su u Columbiji očekivali. Međutim stvari su se počele mijenjati 1962. jer je Dylan već godinu dana bio u New Yorku, osjetio je njegov ritam i stekao značajno iskustvo, a i upoznao je djevojku Suze Rotolo s kojom je ušao u vezu.

    Rotolo je bila izrazito politički osviještena te ljevičarski i liberalno nastrojena. Svojim svjetonazorima o pravdi, slobodi i jednakosti jako je utjecala na Dylana koji je u svojim pjesmama počeo sve više izražavati vlastite političke stavove. Tako je jedna od njegovih prvih političkih pjesama bila “The Ballad Of Emmett Till“.

    Sretan općim prihvaćanjem pjesme dobio je volju i inspiraciju za pisanje novih pjesama pa su tako vrlo brzo uslijedile “Talkin’ John Birch Paranoid Blues” – satirički pogled na potragu američkih desničara za komunistima gdje bili, te “Let Me Die In My Footsteps” pjesmu protiv hladnog rata. No tek je sa “Blowin’ In The Wind” (čiji faksimil izvornog, rukom pisanog, teksta možete pronaći u knjizi) dobio sve više poklonika. Pjesma sa snažnom porukom koja je obilježila značajan dio njegovog rada postala je u početku popularna zahvaljujući folk triju Peter, Paul & Mary.

    U vrijeme kubanske krize koja je prijetila izbijanjem nuklearnog rata između SSSR-a i SAD-a nastao je jedan od njegovih velikih klasika “A Hard Rain’s Gonna Fall“. Izjavio je: “Napisao sam tu pjesmu kad sam mislio da nemam dovoljno vremena prije smrti, kad nisam znao koliko ću drugih pjesama stići napisati, u vrijeme onoga s Kubom. Htio sam većinu toga što sam znao unijeti u jednu pjesmu, najviše što se ikako dade, pa sam je tako napisao. Svaki stih je cijela jedna pjesma, mogao bi se upotrijebiti kao cijela pjesma. Vrijedan je pjesme, svaki pojedini stih“.

    Drugi studijski album “The Freewheelin’” objavljen je u svibnju 1963. Na omotnici je prikazan Dylan sa Suze Rotolo pod rukom u šetnji ulicom u Greenwich Villageu. Sve pjesme na albumu njegovo su autorsko djelo osim skladbe “Corrina Corrina”. Album je doživio značajan uspjeh i otvorio Dylanu mnoga vrata te ga je lansirao u najviši stalež folk društva gdje je i upoznao Joan Baez djevojku sa anđeoskim glasom. Ubrzo su počeli zajedno nastupati, pjevati u duetu, a Baez ga je predstavljala i promicala gdje god je došla.

    Zbog konstantnog rasta popularnosti Columbia je izašla sa zahtjevom za novim albumom. Ubrzo je izašao “The Times They Are A-Changing”. Album je nastavio odlučno kročiti stazama svoga prethodnika ‘parajući Ameriku ne bi li razotkrio njezinu napuklu dušu’.

    U četvrtom se poglavlju secira 1964. godina i otkriva “Another Side Of Bob Dylan“. Nakon vrlo uspješnog nastupa u Carnegie Hallu (kao poseban dodatak u knjizi dolazi koncertni program) uslijedio je ne toliko sjajan tekst u Newsweeku o nizu neistina koje je u javnosti Dylan iznio o svojoj mladosti. Nakon tog teksta Dylan je još jednom začudio svojim istupom. Na dodjeli ugledne nagrade Tom Paine, koja se dodjeljuje osobi koja se u godini istaknula svojim zalaganjem za političke i društvene promjene u Americi, Dylan je u pripitom stanju snažno prekorio ljevicu i uvrijedio goste koji su došli odati počast njegovoj glazbi.

    Četvrti album koji je objavio “Another Side Of Bob Dylan” sadržavao je mnogo manje aktualne tematike, a pjesme koje je snimio za taj album bile su vrlo daleko od onoga što je snimao na prethodnom albumu.

    Pretposljednje poglavlje knjige odnosi se na 1965. godinu i album “Bring It All Back Home“. U ovom periodu Dylan se u potpunosti promijenio. Više nije bio sličan onom momku koji je prije 4 godine stigao u New York. Pustio je kosu i nosio šminkerse hlače i sakoe te crne čizme i crne naočale, a pjesmama više nije kritizirao i upirao prstom. Sve više vremena je provodio u mjestu Woodstock, umjetničkom pribježištu u kojem je njegov menadžer imao kuću.

    Počeo je raditi na svom petom albumu fasciniran rockom i britanskim rock bendovima, a napose The Beatlesima. Spomenuti album imao je snažan rock utjecaj baziran na folku. Najznačajniji naslov s albuma bila je skladba “Mr. Tambourine Man” koja je instantno postala omiljena među Dylanovim poklonicima.

    1965. godine snimljen je i film “Don’t Look Back” o Dylanovoj turneji po Engleskoj koji je režirao dokumentarist D. A. Pennebaker. Ovaj dokumentarac danas se smatra jednim od najznačajnijih dokumentarnih filmova o pop glazbi.

    Highway 61 Revisited” koji je izašao u lipnju iste godine sadržavao je pjesmu koja će ga u potpunosti obilježiti. Riječ je o skladbi “Like A Rolling Stone“. Usprkos netipično dugom trajanju za jedan singl radijski urednici i DJ-i bili su primorani puštati ju zbog velikog interesa slušateljstva koje ih je zasipalo zahtjevima.

    U svom posljednjem djelu naslovljenom po epskom albumu “Blonde On Blond” većinom pratimo Dylan na njegovim koncertnim nastupima. Jedan od interesantnijih detalja dogodio se za vrijeme nastupa u Manchesteru kad ga je netko iz publike nazvao Judom aludirajući na njegovo napuštanje starog stila pisanja i izvođenja pjesama. Isprovociran tom primjedbom Dylan je snažno odgovorio: “Ne vjerujem ti! Lažeš!”.

    “Blonde On Blond” snimljen je između siječnja i ožujka 1966. godine. Album je najavila pjesma “Rainy Day Woman” koju su mnogi zbog stiha “Everybody Must Get Stoned” proglašavali drogeraškom pjesmom. Dylana to nije previše diralo te je prokomentirao u jednim britanskim novinama: “To nije drogeraška pjesma. Ne znam kako se to radi. To nije drogeraška nego samo prostačka pjesma“.

    Potkraj srpnja 1966. godine Dylan je vrativši se kući odlučio odvesti svoj motocikl na popravak. Na putu od kuće do radione dogodila se teška nesreća koja mu je drastično promijenila život. Prve informacije bile su stravične, a kretale su se u rasponu od potpune Dylanove paraliziranosti pa do onih najcrnjih da je mrtav. No nesreća nije bila toliko teška koliko je mogla biti. Dylan je imao jako puno sreće što je izvukao živu glavu, a prisjećajući se tih događaja četrdeset godina nakon nesreće Dylan izjavljuje da mu udes nije stavio život na kocku, već da mu ga je možda spasio.

    U ovom kratkom rezimeu i prepričavanju nekih interesantnih crtica iz knjige nadam se da sam vas bar malo zainteresirao za ovo unikatno izdanje koje niti jedan ozbiljniji ljubitelj glazbe ne bi smio ne imati u svojoj polici s knjigama.

    Izdavač: Algoritam, 2005.

    Muziku podržava