Robert Crumb: “Muzika”

    3905

    Robert Crumb

    Muzika

    Datum izdanja: 01/07/2008

    Izdavač: Šareni dućan

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 96

    Naša ocjena:

    Robert Crumb jedna je od kultnih figura među autorima stripova i underground likovnjacima, među ljubiteljima glazbe možda najpoznatiji kao dizajner kultne naslovnice jedinog Big Brothera kojeg priznajem, benda Big Brother and the Holding Company, “Cheap Thrills“, s Janis Joplin u glavnoj ulozi beskompromisne interpretatorice starih standarda.

    Ljubav prema starom dobrom bluesu (uz sklonost prema LSD-u) je nekako sve što je Crumb imao zajedničko s nesretno preminulom pjevačicom.

    Rođen 1943., u ne baš jako bogatoj familiji, a kao ličnost se probio u šezdesetima, u ovom stripu jednostavnog naslova “Muzika” otkriva svoje viđenje o popularnoj glazbi.

    Muzika” je zbirka kraćih formi, eseja u formi stripa u kojima autor, samo po njemu znanim kriterijima, priča priče iz bolje muzičke prošlosti te se obračunava s modernom muzičkom industrijom.

    A sadašnjost? Prema Crumbovim riječima, ništa to ne valja. Koja elektrika, samo akustični instrumenti na pojačalu. Zlatne godine su 20-e i 30-e prošlog stoljeća, velikani bluesa, prije svih Charley Patton, Tommy Johnson, Blind Willie McTell, Robert Johnson, a kada ne spominje njihova velika djela, onda očajno cvili kamo je nestala sva ta divna muzika.

    Netko spomenuo Brucea Springsteena? On je kičer, zagađivač duša, izdajnik nevinih, svodnik, ulizica, ljigavi žicar, tako otprilike ide slijed uvreda prema The Bossu iz oštrog Crumbovog pera. Hipi glazba je šašava i dosadna.

    Muziku podržava

    U roku keks se iz simbola kontrakulture i undergrounda pretvara u najzadrtijeg navijača, koji ne razbija protivničke navijače po nogometnim stadionima samo iz razloga što je rođen u kraju gdje nogomet nije popularan. Počne se po glavi motati ideja da se Crumb po svom rigidnom načinu razmišljanja ne razlikuje od primjerice, Anđelka Kaćunka, Rojsa, i ostalih likova koji nekritički i netolerantno razmišljaju.

    Zanimljiviji dio ove knjige su priče. Priča o Charleyu Pattonu je dirljiva, maestralno ilustrirana i izvrsno ispričana, kao i “Vudu prokletstvo Jerrya Rolla Mortona“, a također se Crumb nije libio obračunavanja sa samim sobom pa tako sebe naziva neurotični kolekcionar. Na neki način Crumb je šarmantno rigidan, ali opet, on je rigidan. Ali opet šarmantan.

    U ilustratorskom dijelu posla možemo vidjeti šarolikost Crumbovog izričaja: od ‘kubističkih’ do konvencionalnijih formi. Ilustracije ipak kradu show jer su raznovrsnije, uravnoteženije, nijansiranije.

    Na kraju se postavlja pitanje: kome preporučiti Crumbov strip “Muzika”? Jesu li to društveni otpadnici, ili elitisti koji žele popuniti rupe u znanju, ili ljubitelji iste muzike koji kao i Crumb puštaju suzu kad god čuju “Hellhound on My Trail”?

    Ovaj strip vrijedi pročitati radi boljeg upoznavanja u biografije i događanja 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Crumb je na zabavan način dao sličice iz života američkih crnaca, upravo u onom trenutku kada se blues kao roditelj rocka formirao i počeo približavati široj publici.

    Muziku podržava