Punker pristupa punkerski poznatoj materiji

    13056

    Vinko Barić

    Hrvatski punk i novi val 1976-1987

    Datum izdanja: 01/06/2011

    Izdavač: Vinko Barić

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 366

    Naša ocjena:

    Još jedna knjiga o hrvatskom punku i novom valu? O, čovječe…

    Čak i ako smatrate da je hrvatski punk i novi val (odnosno razdoblje s kraja ’70-ih i u ’80-ima) precijenjen, prenapuhan i previše puta ispričan vic, pred knjigom akademskog slikara Vinka Barića morat ćete se poklopiti ušima po glavi.

    Barić je u projekt knjige o punku i novom valu, odnosno, periodu koji je sam zaokružio kao takav, od 1976. do 1987. godine uložio dvije godine života, no što je još važnije, uspio je gotovo do najsitnijeg detalja objasniti kretanja u hrvatskoj rock glazbi bez korištenja teško razumljivih riječi i pojmova. Barić je napisao knjigu koja se lako čita, koja obuhvaća mnogo toga i koja će, nadam se, doživjeti daljnje dopune i daljnja izdanja. Stil je pravi punkerski, začinjen, sočan, direktan i jasan.

    Povremeno je sve skupa predirektno: kog smisla ima spominjati radijske urednike koji nisu favorizirali određeni muzički smjer?! Danas, 30 godina kasnije, voda ih je odnijela i, makar kroz pljuvačinu, nema smisla im davati pažnju. Najspominjanija osoba u knjizi je Siniša Škarica, urednik u tadašnjem Jugotonu, kojeg bi Barić vjerojatno svašta pitao, samo da ga sretne na cesti. No, da je sve mirno, ne bi bilo zanimljivo.

    Muziku podržava

    Barić je kroz ovo kapitalno djelo uspio ispričati priče na nekoliko razina: republičkoj, regionalnoj i underground, zabavljao se i s najranijim pokušajima u području multimedije i stripa, ubacio je recenzije najvažnijih albuma i singlova, a usput je nešto rekao o sebi i svojim kriterijima kvalitete pojedinih djela. Pažljivijem čitaču neće promaknuti podatak da Barić često favorizira prve albume pojedinih izvođača nauštrb kasnijih, no pitanje je za raspravu je li to do Barića, ili su novovalci teško održavali početni naboj inspiracije.

    Najdvojbenija stvar jest određivanje kriterija do kad je novi val trajao. Ako pogledamo povijest hrvatske popularne glazbe (ili barem onu njenu inačicu koja nije zagađena turbo-folkom i srozavanjem na razinu ispod razine mora), značajni su albumi dolazili u serijama, refulima ili valovima, od kojih je ‘novi val’ samo jedan od tih refula.

    Kvaliteta najboljih novovalnih izdanja je neupitna, no ono što se premalo potencira su neki drugi periodi valova u hrvatskoj rock muzici, i kvalitete tih albuma: govorim o valu kantautora (šansonijera) iz kraja ’60-ih i početka ’70-ih (Arsen Dedić, Drago Mlinarec, Ibrica Jusić i Ivica Percl koji su se doduše više oslanjali na singlove, no takva su bila vremena), zatim o valu alter-rocka iz sredine ’90-ih (Laufer, Majke, KUD Idijoti, Overflow, Hladno pivo, Pipsi i Let3 redom su snimali albume visoke kvalitete, poslije su se priključili Jinxi kao inteligentni pop-bend), zatim o valu albuma hrvatskih hip-hopera (Tram 11, El Bahatee, Edo Maajka, pa i TBF koji se pojavio nešto ranije), da bi sada nekako najviše bio aktualan val hrvatskih alternativnih folk-rockera i zagovornika filozofije ‘quiet is a new loud’ (Nina Romić, Voland Le Mat, Mika Male, Ivan Vragolovich, Luka Belani, Olovni ples…).

    Najbolja djela iz tih, drugih perioda itekako su usporediva s najboljim novovalnim ostvarenjima. Veliku ulogu u postavljanju novog vala na nivo zlatnog teleta odigrali su mediji, točnije nekadašnji Poletovci, koji su na početku 21. stoljeća ozbiljno zažmirili na većinu događanja u suvremenoj muzici, i počeli ponavljati riječi ‘novi val’ kao mantru, usput novim generacijama nabijati na nos kako je, eto, nekad muzika bila bolja, nije bilo sisatih i guzatih cajki. Svoj odnos prema sadašnjoj muzici su najbolje demonstrirali kada su kao službeni medijski pokrovitelj, o velikom Gibonnijevom koncertu u Zagrebu izvijestili samo da ga je pohodila Jelena Veljača i to u nekakvoj krpetini kroz koju se vide sise.

    Druga stvar koja je za zamjeriti Barićevoj knjizi je faktografska netočnost. Iako knjiga donosi pregršt podataka, upućeniji će lako primijetiti da neki navodi nisu potpuno istiniti. I dok je manje bitno da je pjesmu grupe Xenia “Troje” u ’90-ima snimila dance-pop zvjezdica Annamaria, a ne Kasandra (kako se tvrdi u knjizi), priča o box-setu Đavola (osim krive godine izdavanja spomenut je krivi broj diskova) mogla se izbjeći.

    Iako valja reći da Neno Belan kao vrhunski autor svakako zaslužuje spominjanje u nekoj antologiji hrvatske glazbe, no on se samo usput očešao o novi val, a poslije su ga njegove stvaralačke muze vodile u neke druge vode. Možda je ova knjiga samo ‘prva ruka’ u pisanju velike enciklopedije hrvatske popularne muzike, kao primjerice “Ex-Yu Rock enciklopedija” Petra Janjatovića. I ona je bila kritizirana zbog faktografske netočnosti prvih izdanja, da bi se kvaliteta značajno poboljšala u kasnijim verzijama, a o informativnosti da ne govorim.

    Sljedeća dvojbena stvar je pitanje kriterija. I dok se oko godine početka punka i novog vala neće dići mnogo prašine, manje je jasna godina određivanja završetka novog vala (u ovoj knjizi to je 1987.). Doduše, bilo koja arbitrarno određena godina završetka novog vala bi izazvala prijepore, ali veća je nedoumica zašto u diskografskoj bilješci autor nije navodio djela pojedinih izvođača nakon 1987., jer ako doživljavamo novi val kao stilsku kategoriju, manje je bitno je li nešto nastalo 1987.,1988. ili 1996. Nenavođenje kompletne diskografije izvođača jedini je ozbiljan minus ovoj knjizi, dok će se faktografija ispraviti u narednim izdanjima (bilo bi lijepo da ih bude).

    Barićev prvijenac vrlo je zanimljiva knjiga koja se lako čita, ima enciklopedijsku širinu, i po dubini i opsežnosti ‘šije’ razvikanija djela o punku i novom valu. Ona je prvi mačić, ali ne za utapanje u vodi, nego za hranjenje i učenje lovljenja, pa će knjiga o (dijelu) povijesti hrvatske rock glazbe biti kuća bez ‘štakora’.

    Muziku podržava