‘Portret umjetnika u mladosti’

U Americi objavljena početkom 2010., autobiografija Patti Smith, “Just Kids” ocijenjena je vrlo pozitivno od strane kritike te je zasluženo osvojila prestižnu američku književnu nagradu, National Book Award, u kategoriji publicistike.

Ovo izdanje nije posebno provokativno, kako bi se to možda očekivalo od autobiografije jedne rock legende, već je napisano u maniri melankoličnih i poetičnih dnevničkih zapisa, ali uz pravi omjer emotivnosti, kako bi se izbjegla mogućnost patetične melodrame.

Na temelju dokumentarističke preciznosti evidentno je kako se autorica, uz sjećanja i razmišljanja, koristila i vlastitim dnevnicima iz mladosti, koje je marljivo vodila. To je priča o stasanju dvoje mladih i nadarenih ljudi u potrazi za svojim umjetničkim izražajem, u burnim newyorškim sedamdesetima. Na svojih tristotinjak stranica knjiga je upotpunjena i fotografijama iz Pattine privatne kolekcije te njenim crtežima i ilustracijama.

Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja, a započinje kratkim osvrtom na dane djetinjstva, kada je Patti otkrila svoje umjetničke sklonosti i afinitete, kako sama kaže: ‘Nisam imala čvrst dokaz da sam stvorena za umjetnicu, no žudjela sam da tako bude. Zamišljala sam da sam osjetila poziv i molila se za to.’.

Ključno je poglavlje “Tek djeca“, gdje nalazimo priču o upoznavanju dvoje umjetnika, Patti Smith i Roberta Mapplethorpea, kojeg je Patti nazivala ‘umjetnikom njenog života.’. U ljeto 1967. Patti odlučuje napustiti roditeljski dom u Chicagu, i odlazi u New York ‘trbuhom za kruhom’. U pokušajima da pronađe posao i smještaj, vukla je svoj karirani kovčeg od vrata do vrata, ‘pokušavajući se naviknuti na svoju nepoželjnost’.

A tada je upoznala Roberta, seksualno neodlučnog hipersenzibilca, svog duhovnog brata. Ubrzo su otpočeli svoj buran zajednički život, i nisu se više odvajali. Bili su prijatelji, partneri i saveznici, ljubavnici dok Robert nije otkrio svoju homoseksualnost, ali i tada su održavali vrlo toplu i intimnu vezu punu uzajamnog razumijevanja i potpore.

Najsadržajnije je poglavlje “Hotel Chelsea“, koje govori o suživotu i pokušajima umjetničkog stvaranja i proboja Patti i Roberta dok su bili ponosni stanari glasovitog newyorškog hotela Chelsea, gdje su se susretali s pripadnicima umjetničke kreme onog doba: Jimmi Hendrix, u čijem studiju Electric Lady Patti snima svoj prvi album, kultni “Horses“, Janis Joplin, koju je tješila u ljubavnim patnjama i posvetila joj pjesmu, i Bob Dylan, koji joj je bio jedan od uzora, tek su neki iz galerije živopisnih likova koji su okrznuli njihove živote.

‘Inače, hotel je energično i očajničko utočište za svu silu mladih, darovitih ljudi raznih profila koji se ovdje tiskaju u želji za afirmacijom. Gitarističke protuhe i omamljene ljepotice u viktorijanskim haljama. Pjesnici – narkići, dramski pisci, propali filmaši i francuski glumci. Svi oni ovdje postaju netko, premda su u vanjskome svijetu ništa.’. To nije bio slučaj i s Patti Smith i Robertom Mapplethorpeom, oni su prestali biti tek djeca i postali su etablirani umjetnici, Patti je cijenjena rock pjesnikinja i ikona, a Robert je bio priznati fotograf, no dijagnosticiran mu je AIDS od kojeg umire 1987., u vrijeme kada je Patti rodila svoje drugo dijete.

Jedno drugome bili su muza i inspiracija, jedno drugome obećali su da se nikada neće razdvajati, čak i kada ih je život vodio odvojenim putevima pronašli su načine da ostanu povezani. Napokon, ova knjiga svojevrstan je Pattin hommage njihovoj zajedničkoj mladosti i umjetnosti koju su stvarali, i ispunjeno obećanje Robertu da će jednoga dana ispričati njihovu priču.