Pogled u golemu riznicu nenametljivog barda jazz novinarstva

Pratiti jazz u Hrvatskoj i pritom ne čuti za Davora Hrvoja otprilike je isto što i letjeti avionom, a nikada se ne uzdignuti iznad tla: drugim riječima, nemoguće.

Zapravo, upravljanje avionom bez fizičkog odvajanja od piste donekle bi još bilo izvedivo u virtualnom svijetu – pod pretpostavkom da ste ovisnik koji stalno visi pred konzolama i panično se boji letenja – ali čak ni takva, ponešto williamgibsonska jednadžba, ne vrijedi za relaciju između jazza u Hrvata i Davora Hrvoja. Jednostavno, Hrvoj je o hrvatskom jazzu, i srećom ne samo o njemu, napisao toliko toga da ga se ni u cybersvijetu više ne može zaobići. A to je već ozbiljna stvar, rezervirana samo za plodne, kompetentne i posvećene poznavatelje, ili pak za neugasive skribomane.

Davor Hrvoj (rođen 1960. u Zagrebu) je, na sreću ljubitelja glazbe na ovim prostorima, ovo prvo. I ne samo to: on je istinski zaljubljenik glazbe kojom se bavi, bolje rečeno njezin obožavatelj. Ma koliko to zvučalo otrcano, jazz je – sad je to već posve jasno – doslovno presudno utjecao na njegovu profesionalnu karijeru, pa i više od toga: usuđujem se reći kako se na čitavoj glazbenoj sceni u nas (izvan uvijek preuskog kruga jazz-glazbenika, dakako) nitko osim Hrvoja nije toliko podredio tome da ovdašnjoj publici približi, rasvijetli i popularizira taj, u nas još uvijek nedovoljno cijenjeni žanr.

Iako smo imali izvrsnih i istinski dubokih poznavatelja improvizirane glazbe – sjetimo se samo pokojnog i neprežaljenog Dražena Vrdoljaka! – nitko se u toj mjeri nije čitav posvetio upravo jazzu i od njega načinio autentični način života. Razmislite malo: već više desetljeća jednostavno niste mogli otići ni na jedan od službeno organiziranih jazz-koncerata u Zagrebu, a da u prvom redu ne zamijetite lako pamtljivu figuru čovjeka s bradom i brkovima, kako se nenametljivo ali neumorno muva ispod bine i fotografira jazz u akciji: to Davor Hrvoj obavlja svoj posao, pazeći da nekog ne omete u doživljaju glazbe koja mu strast znači.

Doista, nakon svih ovih godina upornog rada, doima se kako je upravo spoj kompetentne predanosti i nenametljive benevolentnosti najveći Hrvojev trademark, kojim toliko odskače od uobičajene igre nadmetanja ega u glazbenom biznisu (ne samo) u nas. Blagost i umjerenost kojom doista svakome pristupa, bio on novinar-početnik ili jazz-velikan, uistinu predstavljaju neočekivanu blagodat svakome tko se jazza latio; tako je od strane glazbenika zarana stekao puno poštovanje i otvorenost (Charles Lloyd naziva ga ‘bratom’), a malo-pomalo odškrinula su mu se i vrata praktički svih naših (uvijek nepovjerljivih) masovnih medija, gdje je također ostavio dubok trag: dovoljno je samo spomenuti legendarnu TV-emisiju “Vrijeme je za jazz”, pa dugovječni “Jazz-štand” pokojne Stojedinice, kojeg valjda pamte svi slušatelji tog radija, ali i mnogogodišnju kolumnu u riječkim dnevnim novinama, što je zadugo predstavljala jedino doista konstantno i ozbiljno jazz-novinarstvo na materinjem jeziku. Posljednjih godina intenzivno je surađivao i s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža, te Maticom Hrvatskom, kao autor stručnih izlaganja te znanstvenih tekstova i natuknica o hrvatskom jazzu.

No, koliko god Hrvoj postojano, stručno i kvalitetno pisao, fotografirao i recenzirao, tiskani mediji rijetko su poklanjali pažnju možda i najunikatnijem segmentu njegova rada – a to je intervju. Hrvojevi su razgovori s jazzerima u pravilu po novinama i časopisima izlazili rijetko, a ako bi ih urednici i objavili, rijetko kada su to učinili u cijelosti. Riječ je o čistom paradoksu: jedna od osnovnih žurnalističkih teza kaže da je od svega najteže dobiti i napraviti kvalitetan intervju sa značajnim ličnostima. Ako je doista tako, kako objasniti da je Hrvoj upravo njih u svom novinarskom opusu objavio najmanje, osobito ako se zna da se pritom uglavnom sam financirao, skupljajući razgovore po Zagrebu i Europi oboružan samo vlastitim novcem, diktafonom, fotoaparatom i ušima?

Ni prvo ni zadnje takovo proturječje u nas, netko bi mogao apatično odmahnuti rukom. I bio bi u pravu: što se, na koncu konca, uopće može očekivati od tako zapuštene medijsko-kulturne scene koja ni na najobičniji DVD još nije prebacila niti klasike svoje televizijske baštine (poput “Gruntovčana” ili “Malog mista”; probajte zamisliti Britance koji na DVD-u ne mogu nabaviti sve epizode “Monty Pythona” ili “Da, premijeru”!), a kamoli što drugo?

No, da parafraziramo rock-pjesnika u azilu, Hrvoj se ne prepušta melankoliji… srećom: da je to učinio samo jednom svih ovih godina, vjerojatno bi i pero i diktafon i fotoaparat davno objesio o klin. Zaključivši da ‘ako je preopširno i prezahtjevno za dnevne novine, nije za knjigu’, prvo je u nakladi zapečaćenog Radija 101 objavio knjigu “Jazz Reflections – razgovori s jazz glazbenicima” (2001.), koja je već pomalo postala raritet, pa je osim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici možete čitati valjda još samo u Rockmarku. Njezin nastavak se sada, nakon gotovo 10 godina, našao u knjižarama, pokazujući da Hrvojev entuzijazam s godinama nije nimalo splasnuo.

Što nam, dakle, donosi “Jazz Connections – Razgovori s jazz glazbenicima“, u izdanju Menarta? Znatna sličnost između naslova dviju knjiga sasvim je očita i logična, s obzirom da se ovo izdanje podosta naslanja na već isprobani koncept starije sestre, pa Hrvoj uz intervjue s abecedno poredanim glazbenicima donosi i vlastitu odabranu fotografiju glazbenika o kojem je riječ, uz biografski predgovor. No, ondje gdje je “Jazz Reflections” stao, nova knjiga nastavlja i – valja napomenuti – iskoračuje ipak bitno dalje. Prije svega, format “Jazz Connectionsa” je veći i opsežniji.

Na gotovo 500 stranica Hrvoj donosi ukupno 67 intervjua, gotovo trećinu više negoli u prethodnoj knjizi, s crno-bijelim fotografijama sugovornika koje se u vrlo dobrom otisku sada protežu preko čitave stranice koja prethodi razgovoru. Hrvojeve slike glazbenika u akciji time postaju svojevrsni estetski uvod u intervjue, naglašavajući kako je svaki razgovor zasebna, samosvojna priča kojoj tako treba i pristupiti.

Ovim iznimno lucidnim potezom Hrvoj omogućuje uvid u dva segmenta svog rada koja su mu, očito, podjednako važna, pri čemu se jasno može razabrati njegov iznimni smisao za portrete, ali i vizualno bilježenje glazbenih momenata. Dapače, najuspjelije od ovih fotografija plijene dokumentarnom i estetskom snagom (poput, primjerice, sjajnog snimka Carle Bley ili pokojnog Sama Riversa usred napregnutog slušanja) te ih se lako dade zamisliti na još većem formatu, čak kao predmete neke samostalne izložbe. U samoj sredini knjige, pak, nalazi se niz manjih fotografija u boji na glatkom papiru, među kojima je šampion legendarni Han Bennink sa svojim osebujnim korištenjem bubnjarske palice.

Ono što “Jazz Connections” čini uistinu važnom knjigom naše glazbene publicistike jest, međutim, njezina faktografska dimenzija. U tom smislu, Hrvoj je napravio značajan kvalitativni pomak ne samo opsežnošću intervjua (što se, ipak, moglo očekivati, budući da je njegova novinarska reputacija s godinama rasla!) već i – još važnije – popratnim materijalima.

Kao i u “Jazz Reflections”, svakom razgovoru prethodi kratak biografski uvod, no ovdje je autor pristupio materiji bitno sistematičnije i temeljitije, tako da je svaki glazbenik predstavljen s pola stranice ili čitavom stranicom biografskih podataka u formi vrlo konciznog i sažetog životopisa, gdje su vrlo pedantno pobrojane najvažnije glazbene suradnje i preokupacije Hrvojevih sugovornika. Ovaj temeljitiji zahvat treba pozdraviti sam po sebi; no, njegov pravi forte leži u sinergiji koju ostvaruje s jednim drugim detaljem, koji ujedno predstavlja i najvažniju razliku u odnosu na prethodnu knjigu.

Svaki intervju, naime, zaključuje popis od 5-10 naslova odabrane diskografije pojedinog glazbenika, neovisno o tome je li na nekom projektu sudjelovao kao suradnik ili vođa sastava. Ovakva intro-outro koncepcija doista je pun pogodak, jer će zainteresiranim čitateljima omogućiti ne samo potpuniji biografski, nego i glazbeni uvid u jazziste čiji im opus možda i nije posve poznat, a čiji im se duhovni i glazbeni svjetonazor, iskazan u razgovoru, učinio bliskim. Time je Hrvoj, demonstrirajući impresivno znanje u gotovo svim stilskim pravcima jazza, iznio svoju knjigu izvan teritorija čisto fanovske literature i učinio je djelom koje se može smatrati svojevrsnim uvodom u jazz – pri čemu će knjiga biti pristupačna i za one koji se u tu avanturu tek upuštaju.

Pogreška bi, međutim, bila pomisliti da je riječ o nekakvoj suhoparnoj poluenciklopediji: Hrvoj i njegovi sugovornici vrlo intenzivno raspravljaju o svemu što se glazbe tiče, od vlastitih duhovnih stremljenja i iskustava s drugim glazbenicima (najčešće) do političko-egzistencijalnih aspekata sviranja jazza danas. Potonja tema na meni ipak dolazi nešto rjeđe, što je šteta, jer se neke intervjue moglo učiniti boljim odrazom trenutka i vremena da se više inzistiralo na svakodnevnici u optici glazbenika. No, ovo ipak valja shvatiti kao cijepanje dlake iz jajeta na četvero – kao i žal što ovako velika knjiga nije opremljena tvrdim uvezom! – jer interesantnih opaski ima uistinu napretek, a neki su glazbenici na svojih nekoliko stranica pružili uistinu temeljit uvid kako u svoju osobnost (izvrstan humor Hana Benninka, neskriveni ego Triloka Gurtua), tako i u historiju i narav glazbe kojom se bave (Branford Marsalis, čija prodorna opažanja zaslužuju da ih se zasebno ukoriči, ali i fascinantni veteran Roy Haynes koji se svega sjeća i kada govori o 1940. godini!).

Kad se tome još pribroji da je Hrvoj pred svoj mikrofon doveo kako jazz-superzvijezde poput Ornettea Colemana, Joea Zawinula, Chicka Coreae, Rashieda Alia, Davea Brubecka ili Pata Methenya, tako i prvake avangardne improvizacije poput Charlesa Gaylea ili Davea Douglasa – a ovo je samo vrlo kratak izbor – postaje jasno da je posrijedi značajno obuhvatan pogled u uvijek nedovoljno poznat svijet jazz-glazbenika, o kojem smo na našem jeziku do sada vrlo rijetko mogli čitati. Tako je Davor Hrvoj na još jedan, prilično rijedak i kapitalan način, proširio naš glazbeno-publicistički obzor, podsjećajući da je jazz način života, koji titra svuda oko nas: samo treba podesiti uši na njegovu suptilnu frekvenciju.

Ako niste sigurni kako to učiniti, slobodno pitajte Davora. On zna – a lako je moguće da će vas i zaraziti svojim žarom, kao i mnoge druge prije vas.

(Najljepše se zahvaljujem Željki Rudar na pomoći i ažurnosti u prikupljanju podataka pri sastavljanju ovog teksta.)