Ozzy – spreman ispričati svoju priču, svojim riječima, po prvi put…

Pored kojekakvih “Anđela”, “Vragova” i ostalih biografija domaćih polu-zvjezdica koje su ih se bez razloga osjećale pozvane napisati tijekom 20-ih i 30-ih godina života, napokon je u ruke došla biografija čovjeka koji je zaslužuje.

Najbolja i najzanimljivija autobigrafija, knjiga koja je od glave do pete ogolila i opisala čovjeka koji je rijetko kada uspio ili namjeravao išta sakriti – “I Am Ozzy“.

Godina rođenja 1948. mnogima pokazuje da ova luda i zabavna ličnost ima pokoju godinu više od naših roditelja, a da mu je svejedno teško pronaći neku veliku razliku sada i od prije 30-ak godina. Ok, sada više ne pije…

Ozzy Osbourne je odlučio sve napisati svojim riječima, a budući da su mu još u mladim danima otkrili disleksiju (logično objašnjenje za neuspjehe na ikakvim obrazovnim poljima) naravno da je morao pored sebe posjesti čovjeka koji će to ukalupiti u smislenu i cjelovitu priču. Chris Ayres i Ozzy Osbourne su odličan par i stvorili su knjigu koja bez zadrške priča o svemu, o usponima i padovima, o dobrom i lošem. I to ne samo vezano za Ozzya, već za sve koji su mu prodefilirali kroz život.

Kad smo već kod toga, isti ti sigurno nisu sretni što ih je Ozzy tako otvoreno spominjao. Npr. siguran sam da Tony Iommi nije bio oduševljen kada je pročitao slikovit opis općenja s nekom groupie djevojkom i čuđenja što joj nešto izlazi iz mjesta u koje joj je Ozzy nekoliko minuta ranije ugurao bananu. Ali, koliko smušen je, nitko valjda nije mogao očekivati da će Ozzy uspjeti razlučiti žito od kukolja – ono što bi trebao reći od onoga što ipak nije za široku javnost. No, to je Ozzy i ova knjiga to jebeno dobro pokazuje.

Mladi dani, odlazak iz škole, rad u tvornici auto-truba, pa rad u klaonici i paralelno upoznavanje s članovima Black Sabbatha su vjerojatno najbezbrižniji dio knjige, jer se tamo Ozzy definitivno ne razlikuje od nekog vašeg propalog kvartovskog frenda. Da, kao što je Ozzy planetarno uspio, tako je mogao i tamo neki Bajza ili Kifla iz obližnje birtije.

Dani Black Sabbatha najslikovitije opisuju sex, drugs and rock’n’roll ideju, ali drago mi je što je napokon netko uspio zanimljivo opisati te trenutke kada se slava uvlači pod kožu, kada uspjeh zbilja počinje biti vidljiv i kada počinje izdrkavanje s limuzinama, kućama i svemu što ti menadžment u datom trenutku može (i hoće) priuštiti.

Biznis je Ozzyu, kako sam priznaje, uvijek bio jednako blizak kao što je i našim pevaljkama jasna nuklearna fuzija, pa je tu u priču uskočila njegova druga supruga Sharon i postala jedna od glavnih likova u njegovom životu, pa i u ovoj knjizi. Odnosi u bendu nisu nikada bili bajni, novac im je svima pomutio um i baš zato došlo je do razlaza s Black Sabbath, ali i prvom suprugom, koja sigurno uživa kada čita gdje i kako ju je varao tijekom turneja i poslovanja/ljubovanja sa Sharon.

Najbolji dijelovi njegovih baljezgarija sigurno su trenuci kada se pokušava othrvati raznim glasinama ili specifičnim istinama koje su ga kao stigme pratile kroz karijeru. Da, Ozzy jest odgrizao glavu šišmišu, ali samo zato što je mislio da mu je netko na pozornicu bacio gumenu igračku… I eto vam priče koja će vas obilježiti toliko da je na kraju i sam rekao “Već vidim što će mi staviti na nadgrobni spomenik – Ozzy Osbourne, rođen 1948., umro kadgod, odgrizao glavu šišmišu”

Druga stvar vezana je i za njega i za cijeli ‘zli sotonistički poganski’ metal pokret. Black Sabbath su, usput rečeno, krenuli kao blues bend, a Ozzy je bio fasciniran The Beatlesima, njihova ikonografija više je rezultat ekipe oko njih da im pridoda neku zastrašujuću notu.

Ozzy je to objasnio ovako: “Smiješno, ali istinito – u biti me interesira Biblija i pokušavao sam je čitati nekoliko puta. Ali uvijek dođem samo do dijela gdje Mojsije ima 720 godina i pitam se: “Što su ti ljudi pušili u to vrijeme?!”. Bit priče je da u nekakvog lika po imenu Bog koji nosi bijelu halju i sjedi na oblaku vjerujem jednako kao i u tipa po imenu Vrag koji ima trozubac u ruci i rogove na glavi. Vjerujem u dan i noć, u dobro i zlo, u crno i bijelo. I Bog i Vrag su dio naše prirode. Isto tako me pitaju jesu li ‘Hand of Doom’ i ‘War Pigs’ protiv rata. Mislim da je i rat prirodno usađen u ljudima. Fasciniram sam ljudskom prirodom. A kao što me interes za Hitlera ne čini nacistom, tako me ni interes za tamnijom stranom ljudske prirode ne čini štovateljem Sotone! Npr. ako sam nacist, kako sam onda uspio oženiti Židovku?!”

Drugi dio priče sigurno je njegova solo-karijera, ali ono što ga je najviše obilježilo, najviše razljutilo, ali ga i približilo svakom klincu u Americi je njegov reality show “The Osbournes”. “Očito, više nisam bio poznat kao pjevač. Popularan sam jer sam bio onaj psovač s televizije. Čudno sam se osjećao radi toga, i nikako na dobar način.”, rekao je o toj epizodi svog života.

Gotovo svaka stranica knjige mjesto je za suze (smrt njegovog prvog poštenog gitarista Randy Rhoadsa), ali većinom za smijeh. Osim opisivanja kako je četveronoške pošmrkao 5-6 grama kokaina s kupaonskog poda, misleći da ga ganja policija, ili tetoviranje smileya na koljena da ga zabavljaju dok sere, najbolje je pročitati sljedeće: “Kada smo došli razgledati kuću, odmah sam u svom šupku počeo osjećati apokaliptičnu tutnjavu. Pomislio sam ‘O da, eto ga! Pročistač crijeva počinje djelovati.’ Pitao sam za toalet i odjurio tamo koliko sam god brzo mogao, a da me nitko čudno ne gleda. Sjeo sam i izbacio masivnu bujicu tekućeg govna. Toliko dugo je curilo da sam pomislio da rađam rijeku Mississippi. Kad je napokon završilo, krenuo sam tražiti papir, ali – nije ga bilo! Jebi ga, pomislio sam, morat ću izaći neobrisan. Ali, govna su mi završila po nogama. Jednostavno se moram obrisati s nečime…. Napokon sam se sjetio – zavjese!”

Ne treba biti ekstra pametan za zaključiti na što su zavjese sličile, a Ozzy je tu priču jednostavno završio: “To je bila kuća Rogera Whittakera i ako čitaš ovo, Rogere, oprosti mi na tome! Ali, daj si nabavi WC papir!”

Ozzyu Osbourneu cijeli život je bio sapunica. Puno prije no što je MTV to odlučio snimati! I zato je ovo najbolja knjiga koju ćete trenutno pronaći u potrazi za opisom jednog jako zanimljivog života rock zvijezde. Da biste uživali u njegovim mislima i riječima ne trebate uopće biti fan Black Sabbatha niti ikada pomisliti niti na jednu epizodu “The Osbournesa”.

Čovjek je itekako obilježio rock doba, pa ako vam je dosta naše zbilje i naših ‘celebritya’, “I Am Ozzy” bit će vam beletristika života.

*Napomena: slobodni prijevodi autora