Ogledala Lune: Od Beča, preko ‘Sedam sekretara SKOJ-a’ do Exita

    337

    Predrag Popović, Saša Rakezić, Goran Tarlać

    Ogledala Lune

    Datum izdanja: 13/03/2017

    Izdavač: Društvo ljubitelja popularne kulture

    Jezik: Srpski

    Br. stranica: 377

    Naša ocjena:

    U neko zadnje dulje vrijeme vrlo je lako imati izrazitu odbojnost prema novom valu. Uvijek isti likovi, uvijek ista podizanja na pijedestal učinila su da su nekadašnji borci protiv svetih krava sami sebe promovirali u svete krave i da to nisu ni primijetili. A ipak, novi val skriva tajne koje vrijedi otkriti, i jedna od njih je grupa Luna, o kojima je izdana knjiga “Ogledala Lune” s priključenim CD-om, njihovim jedinim albumom “Nestvarne stvari”.

    Sastav je nastao valjda kako nikad sastavi ne nastaju, u centru je bio jedan 35-godišnjak, vokalist nejakog glasa, još slabijeg samopouzdanja, ali moćnih stihova, pjesnik, boem, konceptualni umjetnik, dobitnik NIN-ove nagrade 2011. Slobodan Tišma, a oko njega tada tinejdžeri Ivan Fece Firči (bubanj), Zoran Bulatović Bale (gitara) i Jasmina Mitrušić (sintesajzer). Tišmu su zbog dobi zvali Deda, koji se baš na koncertima i nije najbolje osjećao. I koncerata nije bilo previše. Zapravo, skupa s povratničkim nastupima, ukupan broj koncerata Lune je nevelik, dvoznamenkasti broj. Prvi nastup je bio u – Beču, no valja reći da je prirodno Lunino stanište bila soba za probe. Tamo su se momci, djevojka i “striček” osjećali dobro i nesputano, prepuštajući se svojim kreativnim nagnućima kojih je bilo bezbroj i koji nisu uvijek bili kompatibilni jedni s drugima.

    U jedva dvije godine postojanja (od 1981. do 1983.) Luna je uspjela snimiti album, raspasti se prije njegove objave, dobiti zagrebačku nagradu “Sedam sekretara SKOJ”, prodati svoj debi u jedva 920 primjeraka, doći u fokus kritičara Dragana Kremera, Pere Janjatovića i glazbenih osobenjaka poput Marka Brecelja, te dostojanstveno nastaviti živjeti u srcima nostalgičara. Janjatović će godinama poslije Lunin jedini album svrstati u najuži izbor najboljih djela jugoslavenskog rocka. Reći da je Luna jugoslavenski, odnosno novosadski odgovor na Depeche Mode je neumjesno, jer je Luna koristila zvukovlje dark popa još dok su se basildonski momci privikavali na “sviranje s obje ruke” (za Alana Wildera koji je u grupu došao 1983. rekli su da je jedini znao svirati s obje ruke). U zvuku Lune možemo naći tragove Joy Division, Echo and The Bunnymen, The Stranglers.

    Muziku podržava

    “Nestvarne stvari” album je ispred i izvan svog vremena. Čak i da slušatelj ne zna ništa o muzičkim gibanjima na pop-sceni osamdesetih, uočit će otuđenost i samoću mladih ljudi koji su odrastali kao djeca s ključem oko vrata, dugo se nosila s hladnim sistemom koji je poznavao samo poslušnost i odgovaranje na pitanja, u kojem nisu mogli izraziti svoju kreativnost, i sada kao kvartet Luna sviraju i pjevaju koliko ih noge, ruke i glasnice nose.

    Ivan Fece Firči je poslije bubnjao u Ekatarini Velikoj, ovdje je mladi lav, pun želje za dokazivanjem, i uspijeva povezati različita umjetnička nagnuća pjevača, gitarista i klavijaturistice. Gitarist Zoran Bulatović Bale unosi čvrstinu, fokus i zaigranost, a Jasmina Mitrušić suzdržanost i dojmljive dionice pratećih vokala. Tišma zvuči autoritativno i ozbiljno bez obzira što su se vremena promijenila, njegov patos godinama nije oslabio. Zapravo, najveće otkriće Lune je Bulatović, koji poput virtuoza “plete” u inače sumornoj zvučnoj tapiseriji i stalnoj igri između zvučnog svjetla i zvučne tišine i nevjerojatno zvuči podatak da je bio tek na pragu dvadesetih. Možda su “Nestvarne stvari” najbolje što je ikad snimio, i možda ga je beskompromiserski karakter u kombinaciji s dugim jezikom spriječio da ga se kao autora i gitarista spominje u istom dahu kao i mnogo razvikanije veličine. Mitrušić i Tišma su poslije nastavili u projektu La Strada koji također vrijedi poslušati.

    A album “Nestvarne stvari” tek treba biti otkriven na način kako je otkrivena “banana” grupe Velvet Underground (Jasminini vokali na “Okean” i vokali Nico na “banani” možda nemaju previše sličnosti što se tiče tehnike, ali imaju što se tiče atmosfere), ili “Gilded Palace of Sin” The Flying Burrito Brothersa, i istovremeno svjedoči o trenutku zajedničkog kreativnog sinhroniciteta četvero različitih osobnosti i četvero različitih umjetnika, plahog introverta Tišme, samouvjerenog narednika Bulatovića, snuždene i samozatajne Jasmine Mitrušić (poslije se posvetila klasičnoj glazbi) i Firčija, bučnog, samosvjesnog uličnog mačka koji teži uzbuđenjima. Uostalom, najbolje se opisuju sami, i ne jednom ispada da govoreći o svojim drugarima iz sastava najviše kažu o sebi (i pritom se prvo sjetim Firčija, a i Bulatovića).

    Može li sastav koji je snimio jedva jedan album, postojao jedva dvije godine i održao tek mali broj koncerata imati knjigu od skoro četiristo stranica i da to bude zanimljivo? Iskreno, dalo bi se to skratiti, čitatelji osjetljivi na bapske priče mogli bi protestirati, no to bi onda bila tek umivena politički korektna biografija bez safta i masti. I bez “iznenađenja” na stranici 134. se moglo i moralo.

    Pravo iznenađenje je CD – vrhunska muzika godinama zanemarena. Stoga za knjigu: solidna trojka, za album: čista petica.

    Muziku podržava