Nikolaus Harnoncourt: “Glazba kao govor zvuka”

    7409

    Nikolaus Harnoncourt

    Glazba kao govor zvuka

    Datum izdanja: 01/12/2005

    Izdavač: Algoritam

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 212

    Naša ocjena:

    Prosječnom zaljubljeniku u klasičnu glazbu, ime Nikolausa Harnoncourta ne znači baš mnogo. Međutim, on je jedan od najcjenjenijih i najslavnijih glazbenika i dirigenata današnjice čije ideje o klasičnom i suvremenom muziciranju povremeno izazivaju reakcije slične onima kad je Bob Dylan akustičnu gitaru zamijenio električnom.

    Glazba kao govor zvuka: Putovi za novo razumijevanje glazbe” knjiga je sabranih eseja (članaka, predavanja i izlaganja) pisanih od 1954. do 1980., prvi put objavljena 1982., u kojoj je ovaj ‘sluga umjetnosti‘ (kako sam sebe naziva) podijelio sa širim čitateljstvom neka svoja razmišljanja u kojima su glazbenici diljem svijeta uspjeli pronaći nove motive i novo nadahnuće u muziciranju.

    No, tko je 77-godišnji Austrijanac? Nikolaus Harnoncourt je dirigent, čelist, violinist, a 1952. postao je član Bečke filharmonije pod ravnateljstvom najslavnijeg dirigenta svih vremena – Herberta von Karajana. Ipak, Harnoncourtov put pošao je drugim smjerom: Još za vrijeme studija postao je fasciniran originalnim baroknim instrumentima pitajući se zašto ih profesionalni glazbenici ne koriste pri izvođenju djela napisanih za vrijeme Baroka.

    Muziku podržava

    1953. zajedno sa suprugom Alice osnovao je prvi profesionalni barokni ansambl Concentus Musicus koji je nakon 4 godine mukotrpnog vježbanja Monteverdija, Telemanna, Rameaua i Fuxa, doslovce ‘eksplodirao’ na europskoj sceni. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća s Gustavom Leonhardtom snimio je sve (da, baš sve) Bachove kantate, a repertoar svog ansambla proširio je izvođenjem Mozarta i Haydna, nadopunivši ga kasnije Beethovenovim simfonijama. Paralelno s glazbenom karijerom, izgradio je i onu spisateljsku objavivši tri knjige s tematikom najbližom svom srcu.

    Čak i ovaj uvod daje vam do znanja kako se “Glazba kao govor zvuka” uglavnom koncentrira na članke i razmišljanja koji interpretaciju barokne i renesansne glazbe žele prezentirati na onaj način kako su ju doživljavali njezini suvremenici. Kao što sam razlaže, posve opravdano, glazba nije bezvremenska, već je vezana uz određeno vrijeme i prostor i mora se doživjeti kao takva.

    U prijevodu, potrebno je danas, u 21. stoljeću stvoriti uvjete kakvi su bili u 17. i 18. stoljeću kako bi bilo moguće interpretirati i slušati glazbu kako ju je autor originalno zamislio. A takav pristup uključuje proučavanje autografa i faksimila originalnih partitura, uporabu originalnih instrumenata – lutnji, blokflauta, gamba, krummhorna, pozauna, violina (kao poznavatelj gudačih instrumenata, naglasak je u knjizi ipak najviše na njima) – što je posebno naglašeno i iznimno bitno, jer su u povijesti graditelji instrumenata griješili u rekonstrukciji baroknih instrumenata, osobito čembala i bila su potrebna desetljeća kako bi se ti nesporazumi ispravili i publika zamijenila dotad pogrešnu predodžbu s ispravnom.

    Ništa manje nije važan raspored glazbenika, kao i prostorija u kojoj se svira. Teško da će itko danas uspjeti nadmašiti originalni Vivaldijev zvuk “Četiri godišnja doba” odsviranog u venecijanskim crkvicama. I upravo je to ono za što se Harnoncourt zalaže: Stvaranje autentičnosti, a ne imitacija iste.

    Zašto originalni instrumenti? Zato što su za njih pisana djela, a veliki majstori Baroka i Renesanse znali su kako ti instrumenti moraju zvučati i upravo su oko te činjenice gradili svoj glazbeni izričaj. Zašto je bitan prostor i raspored? Neki instrumenti su glasniji, neki tiši, neki imaju piskutav zvuk, neki dubok i svakako nije svejedno gdje će se koji instrument nalaziti. Tek ako je svaki instrument na ‘pravom mjestu u pravo vrijeme’ moći ćemo uživati u glazbi. Jer, kako sam autor kaže: “Ne svira se samo po notama.”

    “Glazba kao govor zvuka” ne bavi se samo tematikom baroknog stvaralaštva, već se zalaže i za drukčiji pristup glazbi općenito: Protivi se etiketiziranju klasične (odn. povijesne) glazbe kao jedine ‘lijepe’ glazbe. Djecu se u školama uči kako su vrhunci klasike, vrhunci ‘lijepe’ glazbe već napisani, međutim naravno da postoje i naši suvremenici koji stvaraju ‘lijepu’ glazbu poput Monteverdija, Bacha, Mozarta, Beethovena, Schoenberga, Stravinskog…

    Ali oni nisu zanimljivi, jer ostaju nepoznati dok se sva pažnja fokusira na ono poznato. I onda dolazimo do situacije gdje se ono nepoznato rijetko izvodi, dok na kraju ne bude posve zanemareno i odbačeno. A upravo takva razmišljanja ljute Harnoncourta koji naglašava kako se upravo takvim pristupom zaboravlja slušanje i razumijevanje glazbe.

    Nikolaus Harnoncourt glazbu ne doživljava tek kao puki ukras, već se zalaže za razumijevanje njezine sugestivnosti i emocionalnog sadržaja. I premda će ova knjiga, ipak namijenjena čitateljstvu koje donekle ima glazbenu izobrazbu, svojim šarmom i pristupom jednostavno oduševiti bilo kojeg poklonika klasične glazbe, to ne znači da u njoj neće uživati i oni kojima klasična glazba nije primarna životna okupacija.

    Možda će im biti teže razumjeti neke stvari, no jednako tako vjerujem da će ih upravo to nerazumijevanje ponukati na jedno dublje istraživanje po svjetskoj glazbenoj ostavštini.

    Izdavač: Algoritam, 2005.

    Muziku podržava