Nick Hornby: “31 pjesma”

Nakon planetarno uspješnih “HI-FI“, “Fever Pitch” i “About A Boy” (prema kojima su snimljeni i vrlo uspješni filmovi) slijedi još jedna knjiga, meni nešto manje interesantna, iako prepuna životne mudrosti i vrlo oštroumnog pera promatrača i kritičara svakodnevnog života (naših) generacija, Nicka Hornbyja.

Nick priznaje da je veliki fan pop pjesama i to nam potkrepljuje mnogobrojnim pjesmama zaista raznoraznih autora, grupa i izvođača, no o ukusima se ne raspravlja! Tema i smisao same knjige nisu uspomene i reminiscencije na pojedinu pjesmu kada ju čujemo, povezivanje uz neki određeni događaj, već odlike same pjesme, zbog čega ih tako voli(mo).

Kroz život, sada skoro 49-godišnji Nick je, kao i svako ljudsko biće, mijenjao faze, i dok mu je nekoć bilo najvažnije da svi članovi benda imaju duge kose, da tekstovi budu što tamniji, da pjevač vrišti, da gitarska i bubnjarska sola budu što dulja (aludira na bendove poput Led Zeppelina, Black Sabbatha,..), sada mu je to smiješno i u neku ruku nepojmljivo i besmisleno i puno draže mu je čuti “I’m Like The Bird” Nelly Furtado, pjesmuljak koji je vesel, koji stvara toplinu oko srca i stih koji pjevušite cijeli dan jer vam naprosto ne izlazi iz uha.

Da li je životna istina da što si stariji pašu ti laganije pjesme? Možda, ali da ste ih slušali kao klinci, 100% ne bi razumjeli o čemu govore, ‘i to bi bilo uzaludno rasipanje talenta’ (umjetnikovog).

Knjiga obiluje sarkazmom i ironijom, a posebno me se dojmio opis kako Nick izabire koji CD će staviti u player i stvarno poslušati, od mase CD-a koje dobiva svakodnevno u kasliću, pišući priloge o popu za časopis The New Yorker: poanta je da stalno traži izlike da ne posluša CD, a to kreće prvo od naslovnice: izgled izvođača, ovaj/ova je prestar, premlad, preružan, prezgodan, ime mu se ne sviđa, tetovaža, smiješak… Ukoliko je cover ipak prihvatljiv (i producentska kuća mu se dopada) baca oko na reklamni materijal: ako se album uspoređuje s nekim od njegovih ‘3000 pomno biranih imena’ za čiju glazbu jednostavno nema vremena, CD baca.

Dakle, strašno malo albuma uspijeva preživjeti do trećeg koraka, a to je ‘slušanje’, ali takvo da jedva čeka na prvi, drugi akord koji mu se ne dopada (i to odmah na samom početku), da bi i taj CD odbacio kao budalaštinu i čisto sranje.. Vrlo nepropustan sustav, nema šta!

I tako se svi mi zaista možemo pronaći u dosta segmenata ove knjige, od sastavljanja popisa top ne-znam-koliko-pjesama ovog ili onog, snimanja stalno novih kompilacija za auto, putovanje, party, ovu ili onu priliku, iako se knjiga ne temelji na pretpostavci da ćemo mi čuti istovjetne stvari kao Nick Hornby, upravo to se dešava, i svako malo preispitujemo sami sebe, i tražimo slične primjere u našem muzičkom svijetu i u našim životima.

Nickov život i nije baš tako lagan ni lijep i nonšalantan; rastavljen je i ima Dannyja – sina koji je autističan, a često ga spominje u različitim kontekstima i temama, ali se veseli što je razvio osjećaj za glazbu: “Dannyjeva je žudnja za pojedinim stvarima toliko snažna, da uspijeva razbiti veo tišine koja ga okružuje, a negdje se pri vrhu ljestvice, s čipsom, plivanjem i keksima, nalazi i glazba, ili ‘goggo’ kako je on naziva, što je više-manje mjesto na koje bih je i sam uvrstio.” Kao i svima nama, jer u krajnjem slučaju, ne bi ni bili na ovoj stranici da ne mislimo tako.

Knjiga je istinita, dirljiva, zabavna i nije samo o muzici, ona je o Hornbyju, o nama i o životu. Uspio je sažeti i objelodaniti muzičko iskustvo koje svi imamo i stvari koje smo proživjeli, bez obzira na godine, mjesto življenja ili bilo što drugo, kroz svoju 31 pjesmu počevši od Teenage Funcluba, Bruce Springsteena, Nelly Furtado, preko Paula Westerberga, Badly Drawn Boyja do Patti Smith.

I da završim zadnjom rečenicom na koricama “A da ne bi knjiga o glazbi ostala samo na riječima, potražite CD istog naslova i poslušajte o čemu to zapravo Hornby piše” i priupitam zašto to ne dolazi u istom paketu sa knjigom?!

Izdavač: Algoritam, 2005.