Neuspio pokušaj ‘obračuna’ s blogerima

    10020

    Andrew Keen

    Kult amatera

    Datum izdanja: 01/09/2010

    Izdavač: Fraktura

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 237

    Naša ocjena:

    Bilo je samo pitanje vremena kada će netko napisati kritiku weba 2.0, a tog zadatka latio se Andrew Keen, jedan od najpoznatijih kritičara suvremenih medija, politolog i povjesničar, bivši glazbeni kritičar, napisavši knjigu “Kult amatera“, s podnaslovom “Kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti”.

    Već ovaj poduži opis me zaintrigirao, a tome je pridonijela i velika medijska pompa za Keenom, koji je prošle godine gostovao i u našim krajevima, točnije na rovinjskom Weekend Media Festivalu, gdje je bio najavljen kao najveća zvijezda.

    Svojim predavanjima i novinskim člancima Keen je zaradio epitet ‘antikrista Silicijske doline‘ i omraženog kritičara weba 2.0, pojma koji je 2004. skovao Tim O’Reilly, osnivač O’Reilly Media, a odnosi se na drugu generaciju weba i pripadajućih mu usluga koje korisnicima omogućuju ne samo konzumiranje, već i stvaranje internetskog sadržaja, čime oni od pasivnog postaju aktivni sudionici.

    Keen ne bira izraze kada opisuje korisnike weba 2.0, odnosno neke od najpopularnijih distribucijskih platformi korisnički kreiranog sadržaja: blogere naziva ‘majmunima u pidžamama’, YouTube ‘videosmetlištem’, a kritika nisu pošteđeni ni urednik časopisa Wired Chris Anderson, ni osnivač Wikipedije Jimmy Wales. Pritom je osnovna Keenova teza da sadržaj koji stvaraju korisnici amateri dovodi do pada standarda u profesionalnom novinarstvu.

    Muziku podržava

    “Niti se stidim priznati da mi se više sviđa profesionalni humor Stephena Colberta od bilo kojeg sirovog vica s YouTubea ili kultivirana glazba Boba Dylana od one koju stvara samoemitirajući izvođač amater”, kaže tako Keen zaboravljajući da je – navedimo samo neke od primjera iz naše domene, glazbe – upravo MySpace iznjedrio bendove poput Arctic Monkeys ili pjevačice Lily Allen, a osobno znam nekoliko ljudi koji su posao dobili upravo zahvaljujući blogu koji su pisali.

    Magazin Time blogere (“You”) 2006. je proglasio osobom godine, a čak su i tradicionalni mediji počeli slijediti takav ‘amaterski’ pristup u kreiranju sadržaja – npr. internetski portali dnevnih novina svojim korisnicima omogućuju komentiranje članaka čime im omogućavaju da ne budu samo pasivni konzumenti. Nadalje, mnoge tvrtke imaju svoje profile na društvenim mrežama za čije vođenje nerijetko angažiraju i tzv. online community menadžere.

    S Keenom se slažem da je za konzumiranje velikog broja sadržaja koji nam se nudi potrebno vrijeme, koje pritom valja pravilnije rasporediti, kao i u činjenici da je ‘amaterski sadržaj’ prisilio mainstream medije da postanu konkurentniji i odgovorniji, a u pravu je i kada naglašava da ‘u tradicionalnim izvjestiteljskim medijima ne postoji nešto takvo kao što je anonimnost’, svojstvena blogerima.

    No, iako se ubrajam u one koji još uvijek radije čitaju novine, a ne tablete, a knjige volim imati na policama a ne na zaslonu iPada, Andrew Keen ponekad je beskrajno antipatičan dok tvrdokorno brani svoja pomalo zastarjela gledišta te je od ovog štiva svakako puno zanimljivije pročitati njegove brojne intervjue, u kojima ipak ‘omekšava’ (i objašnjava) svoje početne teze.

    PS: Keen je knjigu dovršio pisati krajem 2006. no bilo bi zanimljivo vidjeti što misli o primjerice amaterskoj web-stranici WikiLeaks, koja je objavila povjerljive dokumente američkog Ministarstva vanjskih poslova, a prenijeli su ih ugledni europski dnevni listovi The Guardian, New York Times, Der Spiegel, Le Monde i El Pais.

    Muziku podržava