Nečitljiv roman koji bi bilo bolje nazvati manifestom

    11933

    Morrissey

    List of the Lost

    Datum izdanja: 01/09/2015

    Izdavač: Penguin Books

    Jezik: Engleski

    Br. stranica: 118

    Naša ocjena:

    Početkom prosinca saznali smo tko je imao najgori opis seksa u književnim djelima u protekloj godini, a ovu neslavnu nagradu osvojio je Morrissey (u konkurenciji su još bili Aleksandar Hemon, Richard Bausch, Joshua Cohen, Lauren Groff, George Pelecanos, Tomas Espedal i Erica Jong), koji je u svom debitantskom romanu erekciju opisao izrazom ‘bulbous salutation’, što bi u prijevodu otprilike značilo ‘gomoljasti pozdrav’.

    No, nezgrapan opis seksa nipošto nije jedina mana romana ”List of the Lost”, krajem rujna objavljenog za Penguin Books.

    Kada je prije dvije godine najavljeno da će Morrisseyeva autobiografija biti objavljena u prestižnoj ediciji Penguin Classics, reakcije u Britaniji bile su vrlo oštre: neki su s podsmijehom tvrdili da se glazbenik malo precijenio kao pisac, dok su drugi smatrali kako će si nakladnik ovim potezom uzdrmati reputaciju. No, kada je dugoočekivana autobiografija napokon ugledala svjetlo dana, oborila je sve rekorde prodaje i odmah zasjela na prvo mjesto britanske liste bestsellera.

    Stoga Morrissey nije bio nimalo ciničan kada je dva mjeseca kasnije smjelo izjavio kako se njegova autobiografija pokazala uspješnijom od bilo kojeg solo-albuma koji je snimio, pa je sada spreman napisati i roman. No, izgleda da se u ovom potonjem prevario, jer već prvih nekoliko dana nakon objave roman je doživio teške kritike, od kojih su mnoge išle ne samo autora, već i izdavača koji je ‘ovako nešto dopustio’, a kritičar Guardiana apelirao je na čitatelje da roman – ne čitaju.

    Glavni likovi romana četiri su 20-godišnjaka – Ezra, Nails, Justy i Harri – atletičari štafetnog tima koji se pripremaju za veliko natjecanje, a sve se događa 1975. godine u predgrađu Bostona. Tijekom šetnje po šumi, četvorica prijatelja nalete na lutalicu, a jedan od njih nehotično ga ubije udarcem šakom. Momci sakriju tijelo i nikome ne govore o ovom događaju, no lutalica je zapravo demon koji im se odluči osvetiti i ubrzo nakon toga pokrene cijelu lavinu smrti – najprije umire Harrijeva majka, a zatim Harri počini samoubojstvo. Ezri se potom u snu javlja duh majke malenog dječaka koji mu otkriva da je njenog sina ubio dekan bostonskog fakulteta i zakopao ga u dvorištu. Nakon što ga Justy i Nails razotkriju i nađu se u njegovoj velebnoj kući kako bi izmamili priznanje, dekan ih u trenutku nepažnje ubija – bocama šampanjca. ”Kako li je to samo bilo lako?” pita se u tom trenutku dekan, a isto pitanje vjerojatno si postavljaju i čitatelji, začuđeni što je sve Morrissey uspio utrpati u samo 118 stranica.

    Muziku podržava

    Osjetljiva tema zlostavljanja djece provlači se, doduše, i kroz prvi album The Smithsa (”Suffer Little Children”), a smrt je također česta tema Morrisseyeve lirike (”Cemetry Gates”, ”Death at One’s Elbow”, ”Death of a Disco Dancer”…), no možda bi ovaj ‘roman’ bilo bolje nazvati manifestom, budući da Morrissey na nekoliko mjesta naglo prekida radnju i u beskrajnim se digresijama dotiče svojih trajnih preokupacija: superiornosti životinja nad ljudskim rodom, kritike britanske monarhije i laži svjetskih vlada.

    Omot knjige prikazuje crno-bijelu fotografiju trkača štafete – iz Morrisseyeve autobiografije saznali smo da je i on sâm nastupao za školsku atletsku momčad, no iako ”List of the Lost” sadrži nekoliko referenci na sport, ona nažalost pokazuje da Morrissey ne poznaje dovoljno materiju o kojoj piše.

    Što se sintakse tiče, teško probavljive rečenice ovdje nisu, kao u autobiografiji, rezultat vrhunskog stila, već neprevodivih izraza poput ”side-swipe tear-ass anchor-weight knee-pumping dead-shot morgue-bound skull-bone”, a gotovo na svakoj stranici nalazimo i primjere aliteracije. Smisao za humor prisutan je samo u tragovima, npr. kad Margaret Thatcher naziva Margaret Hatchet (sjekira) ili kad tijekom angažiranog monologa Ezrine djevojke Elize dodaje opasku kako ih Angela Davis samo promatra sa zida (spomenimo i da glavni lik Ezra nosi prezime Pound, poput američkog pjesnika).

    Jedan od najzabavnijih i najciničnijih likova u čitavoj glazbenoj industriji napisao je tako izrazito nečitljiv i nezanimljiv roman, pa se samo mogu složiti s kritičarom Guardiana i savjetovati vam da ovo nipošto ne čitate kako si ne biste pokvarili dobar dojam predivno napisane autobiografije.

    Muziku podržava