“…Na oskudnom svjetlu progonjena užitka, pobojah se da nikad neću tugu svoju spoznat…”

Kada bi vas netko upitao koju riječ vežete uz glazbeni opus Leonarda Cohena, samoća bi zasigurno bila među najčešćim odgovorima.

Kada biste potom trebali objasniti vaše razumijevanje dotične samoće,
vjerojatno biste odmjereno dubokim glasom sugovornika uputili na
preslušavanje omiljenog vam albuma.

Hrvanje s duhovima glazbenog stvaralaštva Leonarda Cohena, raznovrsnih melodioznih kukuljica i retoričkih maski, prilikom pisanja o zbirci poezije “Knjiga milosrđa“, čiji legitimitet paradoksalno proizlazi iz potpisa Leonard Cohen, u vidu problematike ‘autorskih prava’ ili fikcionalnog identiteta iskazanog subjekta, neizbježno prerasta u bezizlazne granične okršaje s gomilajućim reprezentacijama ‘Cohen romanopisac’, ‘Cohen pjesnik’, ‘Cohen trubadur’, itd.

Već samim zadiranjem u tkivo poezije “Knjige milosrđa” ‘riječ kritike’ i u ovom slučaju iznova tapka ‘stranicama samoće’, što uostalom odlikuje i čin čitanja. No zar pisanje i čitanje, barem tekstova koje razumijevamo kao književne, oduvijek ne funkcionira na taj način, zapitali bi neki. Odakle onda dolazi nužnost neprestanog podsjećanja na samoću?

Kronološki uzglobljena između stihova “Death Of A Lady’s Man” (1978.) i “Dance Me To The End Of Love” (1995.) npr., objavljena na hrvatskom jeziku 26 godina nakon prvog izdanja, “Knjiga milosrđa” pred nama izranja s tvrdokornim naslagama kulturološke arhitektonike, umreženih citata, vrludajućih interpretacija, razasutih i nanovo sakupljenih verzija Leonarda Cohena.

Kombinacija prvotno napisanih i objavljenih riječi i dalje samotno egzistira, dok smo pojedine riječi i stihove već mnogo puta podijelili u drugim kontekstima, kao što su prethodno “Knjizi milosrđa” iste (ili druge) riječi tvorile bezbrojne jezične igre. Razasute razloge za pisanje zbirke mogli bismo potražiti negdje na granici egzistencijalno-stvaralačke krize, interesa za budizam i utjecaj zen učitelja Roshija s Mount Baldya, ili pak kulminacije neprestanog preispitivanja židovskog nasljeđa.

Legitimnost dotičnih točaka interpretacije na izvjestan način ovjerava korištena forma oblikovanja stihova tj. tradicija biblijskih psalama, odnosno kontekstualni, iako dvosmisleni, efekt uokvirivanja zbirke tj. posveta ‘Mojem učitelju’. No možda se danas 76-godišnji Leonard Cohen ove ‘kardinalne prekretnice’ u vlastitom stvaralaštvu, od poetičkog problematiziranja žudnje i hermetičnog izraza ka odmjerenoj ravnodušnosti, naizgled spokojnom uvlačenju oštrica britkog ‘pera’ i liječenja porezotina ‘gorućih violina’ zapravo odriče kao ‘tuđe’. Iz ove vizure nestabilnosti i mnoštva samoća se i ne čini toliko samotnom, zar ne?

Ako već inzistiramo na konceptualizaciji ‘protežne ideje’ 50 pjesama u prozi iz “Knjige Milosrđa”, ‘klasičnu formu’ obraćanja Svevišnjem, religiozno-duhovnu motiviku i kontemplativnost ‘Riječi kao Istine’, mogli bismo čitati i na putanjama traženja (ili građenja) neodoljive samoće kroz čin pisanja, zapravo konstantnu preokupaciju (između ostalih) Cohenova interesa za književnost i glazbu. Pisanje kao poetička žudnja, nužnost činjenja riječima, ali i pokušaj poniranja, sakupljanja u mir ‘bivanja sa sobom’ (sa svojom verzijom ljudskosti) kroz jednu od ponajvećih prepreka – jezik.

Pred njim i pred nama stoga i dalje predstoji mogućnost istraživanja koliko zapravo u tome uspijeva. Pokušajte oguliti pokoji sloj autoriteta Leonard Cohen s poezije “Knjiga Milosrđa” i čitajte ponovno (izvorno na engleskom i/ili hrvatski prijevod), ima vam mnogo toga za reći, a ni vaša pitanja zauzvrat neće izostajati.