Biografija klavijaturistice EKV-a: O Magi po dužinama i širinama

Broj knjiga napisanim o članovima grupe Ekatarina Velika će uskoro (višestruko) nadmašiti broj njihovih izdanih albuma. To govori o nesmanjenom interesu prema ovoj grupi i njenom nimalo jednostavnom proboju u tadašnju jugoslavensku rock elitu, njenim sjajnim koncertima, umjetničkim vrhuncima i tragičnom kraju.

Posljednji u nizu koji je (do sada) pisao knjigu o EKV, preciznije o Margiti Stefanović, jest Dušan Vesić, dugogodišnji beogradski glazbeni novinar koji je bio član tima koji radio dokumentarac o EKV “Kao da je bilo nekad”. U knjizi “Magi: Kao da je bila nekada” Vesić je prema materiji pristupio vrlo temeljito, uložio je ogromnu količinu energije da podacima dade prostorno vremenski kontekst i prohodnost kakva je potrebna kod pisanja biografija kompleksnih ličnosti kakva je bila Margita Stefanović. U grupi autora koji su se odvažili pisati o Margiti, Vesić nastupa kao pomiritelj, onaj koji će pokušati Aleksandra Ilića i njegovu napadanu knjigu “Vrati unatrag” te knjigu-reakciju na “Vrati Unatrag” po imenu “Osećanja. O. Sećanja” Lidije Nikolić poput puzzli staviti u određenu sliku.

Čini se da je Vesić namijenio da ova knjiga bude njegov magnum opus, što objašnjava različite perspektive koje se izmjenjuju u knjizi. A njih, hvala na pitanju, ima. Glazbena, novinarska, sociološka, psihološka, čak i medicinska, i takvo sveobuhvatno pisanje je previše i za jedan omanji interdisciplinarni tim, nekmoli za jednog čovjeka, pri čemu se usudio iznositi podatke za koje je upitno koliko ih razumije. Vesić je glazbeni novinar i dio koji je spada u to područje ima najviše lucidnosti i uvida. On točno prepoznaje da je Margita Stefanović zapravo dala relativno malo u odnosu na to koliko je mogla. To je trenutak lucidnosti koji je vrijedan cijene cijele knjige. Margita je, koliko god bila fantastičan rock muzičar, zapravo služila da manje talentiranima od sebe dade bljesak kreativnosti koji će dobru pjesmu pretvoriti u izvrsnu, a izvrsnu u remek djelo. Kao što je Maradona udarao loptu “drugačije”, tako je i Stefanović svirala, kreirala i razmišljala “drugačije”.

Vesić će skrenuti pažnju i na vrijedan, gotovo zaboravljen zagrebački rock sastav Karlowy Vary koji je stvarao sličnu, po svemu usporedivu muziku s EKV, no za razliku od EKV, svoj dio slave iz tog sastava naći će tek Tomo in der Muhlen i kao član žirija nekog ne pretjerano pametnog showa, a sam sastav će ostati tek crtica u nekoj rock enciklopediji.

Ono što je manje lijepo u ovoj knjizi šapnuo mi je imaginarni prijatelj koji je posumnjao da je Vesić prvo pogledao tko ga ne može tužiti zbog njegovih navoda, a tek onda pisao knjigu, pri čemu je pitanje “Tko me ne može tužiti?” bilo ključno u plasiranju određenih informacija.

Vesić je izvrstan pripovjedač, od obilja podataka stvorio je pitko djelo, što se ne može reći za sve priloge u ovoj knjizi. Hoće li mu se ostvariti želja da mu ovo bude životno djelo, ostaje da vidimo, truda, novinarske vještine i energije mu nije manjkalo.

Autor: Janko Olivari