Leonard Cohen: “Knjiga čežnje”

Jedina stvar tužnija od loše uglazbljene poezije su stihovi koje inače običavate slušati uz glazbu prebačeni na papir, da se sami, bez pomoći instrumenata, pokušaju izboriti za malo vaše pozornosti. U nekim slučajevima tek tada uvidite da ste godinama pjevušili neki vrlo glupi tekst, ali niste si mogli pomoći jer su one trubice prije refrena tako lijepo aranžirane.

Ovdje, na sreću, nije riječ niti o jednom niti o drugom slučaju; poezija Leonarda Cohena dovoljno je dobra, snažna i dirljiva da bez imalo problema može funkcionirati samostalno, bez da i u jednom trenu pomislite kako bi bilo baš lijepo sada čuti malo gitare ili barem malo onog njegovog izderanog glasa.

Cohen je u svijet umjetnosti ušao poezijom. Nakon nje je počeo pisati prozu, a tek je poslije svojim riječima odlučio pružiti i instrumentalnu podršku. To se jako osjeti kada čitate njegovu poeziju, vidi se da je bila prije glazbe; osjeti se fini ritam koji je, samo naizgled, jednostavno pretočiti u nešto što poznajemo kao bezvremenske hitove.

“Knjiga čežnje” je bogato opremljena mnogobrojnim Cohenovim crtežima i skicama, a veliki broj pjesama predočen je i u autorovom, čitkom i gotovo kaligrafskom rukopisu. Ima tu i dosta nacrta za pjesme, rečenica, kratkih citata koji su odraz trenutačnih razmišljanja, a doprinose općem ugođaju i daju potpuniji uvid u Leonarda kao autora i Leonarda kao čovjeka (“Život je droga čije djelovanje jednom prestaje“, “I uza svu moju umjetnost i umijeće/ to nikada ali nijednom ne bijah ja“).

Prijevod je uglavnom korektan, a ponegdje i odličan, nigdje se ne mijenja smisao riječi, a tempo i dinamika pate tek na momente zahvaljujući tužnoj činjenici da Cohen ipak piše na engleskom. Zbog toga je ova knjiga apsolutno nezaobilazno štivo za svakog istinskog obožavatelja, ali može i sasvim dobro poslužiti za one koji se tek upoznaju s djelom ovog kanadskog barda.

Ipak, da sve ne bi bilo baš potpuno savršeno pobrinuo se sam izdavač koji je, vjerojatno zato što se žurio knjigu izbaciti prije Interlibera, propustio otisnuti sadržaj što je za knjigu pjesama neoprostiv grijeh, jer kako pronaći i ponovno pročitati onu koja vam se baš jako svidjela, a nemate vremena ili jednostavno ne želite listati po knjizi i voditi se maglovitom spoznajom da je bila negdje na prvoj trećini ili negdje pri kraju.

Osim toga, žurba da se knjiga izda na brzinu vidljiva je i na stražnjoj strani korica gdje je Cohenov crtež ptice (na grani, ne na žici) ‘pojeo’ dobar dio uredničkog komentara koji bi čitatelja namjernika trebao navesti da barem prolista knjigu, ako je već neće kupiti.

Iako se meni čini da je puno razboritije Cohenov rad upoznavati preko njegove glazbe i da je možda ipak najbolje započeti s hitovima koji će vas onda polako navesti da otkrivate i ostalo, ako uzmete u ruke ovu knjigu zasigurno nećete pogriješiti.

Da, mnogi ne vole poeziju jer je dosadna, zastarjela i anakrona, ali postoje pjesnici koji ne ispisuju samo stihove, postoje pjesnici koji život opisuju milijardu puta bolje nego što biste to sami mogli, a opet to čine tako da se svi tu možemo prepoznati. Postoje pjesnici koji imaju što za reći, a nisu pretenciozni.

Jednostavno, postoje pjesnici koji znaju. S gitarom ili bez nje, svejedno.