Kruno Petrinović: “Prilozi za biografiju Johnnyja B. Štulića”

    14587

    Kruno Petrinović

    Prilozi za biografiju Johnnyja B. Štulića

    Datum izdanja: 01/04/2006

    Izdavač: Udruga Uradi nešto

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 116

    Naša ocjena:

    Kao što smo već najavili na našim stranicama, u nepunih pola godine na tržištu se pojavila i druga knjiga o Johnnyju Štuliću, kultnom frontmenu nikad prežaljene Azre, pod nazivom “Prilozi za biografiju Johnnyja B. Štulića“, a na kojoj je radila ista ekipa vezana uz film “Kad Miki kaže da se boji” (autor knjige Kruno Petrinović je koscenarist filma).

    Knjigu s podnaslovom “Kako su se u Zagrebu pojavili seksualna revolucija, droge, rock’n’roll, anarhisti i Azra” očito je poslužila i kao scenaristički predložak za spomenuti film, a dok ne dočekamo njegovo DVD-izdanje poslužit će i kao sasvim dobra – i mjestimice opširnija – nadopuna.

    Ukoliko ste film već gledali onda će vam neke priče iz ove knjige biti već otprije poznate, poput onih o Štulićevim prijateljima Đoki Anarhistu, Draganu Konstantinoviću-Dragiju koji je sa Štulićem prošao sve postave njegovog Balkan sevdah benda, a danas je stomatolog ili pak onu o Velimiru Čeriću-Čeri, glavnom liku iz generacijskog manifesta, pjesme “Pametni i knjiški ljudi”, s kojim je Štulić sredinom sedamdesetih stajao u Malom Kavkazu i ‘kužio svijet’.

    Muziku podržava

    Od stvari koje se u filmu ne spominju saznajemo da kod Drage Mlinarca, koji je producirao prvi album Azre, postoji akustična snimka petnaestak Johnnyjevih skladbi iz 1979., no Mlinarec je ne želi nikome ustupiti, čak niti na preslušavanje, već ima namjeru snimku poslati Johnnyju na dar za 70. rođendan.

    Nadalje, tu je i objašnjenje kako je Štulić svoj nadimak ‘Johnny’ dobio po strip junaku Džoniju Panteru, a dao mu ga je stanoviti Musa s kojim je bio na radnoj akciji u Novom Beogradu. A kada smo već kod stripova, obavezno pročitati i krasan esej o stripu Dubravka Matakovića. Preporučam i esej “Top 5 frajera na tobacco roadu” odn. teza o tome kako je ‘sve što se u Zagrebu htjelo pokazat’ bilo na potezu od stotinjak metara između Corsa, Malog i Velikog Kavkaza, Zvečke i Blata – rockeri, fotografi, novinari, crtači stripova, komadi… a tu je i zgodna anegdota o tome kako je Jajo iz Prljavog kazališta obećao trčati gol od Zvečke do Zdenca i natrag ukoliko “Balkan” postigne uspjeh (što, naravno, nikada nije ispunio).

    Izdvojila bih još tekst Igora Kelčeca, koji na djetinje nevin način opisuje svoju fascinaciju Johnnyjem te put koji ga je od fana doveo do statusa ‘Azrinog dvorskog fotografa’, kao i citate originalnih novinskih tekstova tadašnjih rock kritičara, gdje u pljuvanju Johnnyja prednjače – kao i danas – Glavan i Vrdoljak.

    No, ono što je neprocjenjivo blago ove knjige su izvrsne fotografije, točnije njih 205, nikada prije objavljenih a koje su usnimili danas poznati fotografi (Ivan Posavec, Mio Vesović, Andrija Zelmanović, Igor Kelčec…) ili su pak posuđene iz privatnih albuma Johnnyjevih prijatelja, a među njima je i Johnnyjeva duplerica snimljena na Silbi, otoku koji je od sredine do kraja ’70-ih bio meka za mnoge glazbenike, a gdje je Johnny upoznao svoje fatalne muze Suzy F. iz Beča i slikaricu Graciju Pedić iz Rijeke.

    Autorima knjige sve pohvale za odlično obavljen istraživački posao, jer svaki od ovih četrdesetak eseja ispričan je riječima drugog sugovornika koje je prvo valjalo naći, pa onda privoljeti na razgovor, što vjerojatno nije bio nimalo lak posao, a da ne spominjem obilan originalni materijal koji je trebalo prikupiti, kao što su npr. već spomenute fotografije.

    Posljednji članak u knjizi intervju je s Johnnyjem objavljen u beogradskom Zum reporteru 1982. kada je na pitanje novinara: “Po čemu želiš da te ljudi pamte?” odgovorio: “Po anarhiji”. Johnnyja možete obožavati ili mrziti, ali činjenica je da bi bez njega i Azre domaća rock scena ’80-ih bila ako ne nezamisliva, onda barem daleko siromašnija. Azrin rekord od 2860 ljudi u Klubu SC-a valjda nitko prije ni poslije nije uspio oboriti, kao niti sedam uzastopnih rasprodanih koncerata u Kulušiću.

    “Azra, c’est moi”, glasila bi u Johnnyjevom slučaju čuvena parafraza Luja XIV. On je i danas anarhistički tvrdoglav, a čak niti famozni iznos od 140 000 eura od prodaje albuma, koji ga navodno čeka na bankovnom računu, nije dovoljan motiv da se pojavi u Hrvatskoj kao niti uzaludni vapaji fanova diljem zemlje, ali i organizatora koji mu nude basnoslovne cifre za povratnički koncert.

    Iako se smatram velikim fanom Azre (a i uvjerena sam da bi taj koncert u svega nekoliko sati rasprodao Maksimirski stadion) iskreno se nadam da se taj reunion nikada neće dogoditi i da će Johnny ostati dosljedan svojim stavovima jer ono najbolje što nam je mogao dati već nam je dao, a sve ostalo bi samo bio povod njegovim protivnicima da se naslađuju. I zato mi nikada neće biti jasni potezi novinara koji dežuraju ispred njegove kuće u Nizozemskoj i hvataju ga teleobjektivima kroz prozor dnevne sobe.

    Pitam se hoćemo li jednoga dana i Janicu Kostelić tako prozivati jer je – zamislite čuda – odlučila objesiti pancerice o klin i baviti se drugim stvarima u životu? Hoćemo li i nju u šestom desetljeću života moliti da se vrati na skijaške staze i uhoditi je ispred kuće? Čovjek je svirao dok mu se sviralo, danas gušta u nogometu i živi totalno neki drugi život.

    A mi se uporno i dalje ponašamo kao da najbolje znamo što je dobro za njega, nimalo ne poštujući pritom njegov izbor. Što je prilično sebično, jer nostalgija se zasigurno može zadovoljiti i na druge načine – počnite naprimjer s ovom knjigom!

    Izdavač: Udruga Uradi nešto, 2006.

    Muziku podržava