Knjiga koja zapisuje kako je jazz nastao i kako se prodao

    13000

    Terry Teachout

    Život Louisa Armstronga

    Datum izdanja: 01/01/2014

    Izdavač: Green Trumpet

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 327

    Naša ocjena:

    Na predstavljanju ove knjige u Rockmarku najpoznatiji hrvatski novinar koji se bavi jazz glazbom Davor Hrvoj rekao je da smatra Louisa Armstronga najvećim Amerikancem koji je ikad živio.

    Ako jazz promatramo kao jedan od dva najvažnija glazbena žanra koja su
    nastala u 20. stoljeću, i ulogu Louisa Armstronga u njemu, uključujući i
    najranije formativne godine, teško je ne nazrijeti u toj, ipak snažnoj
    tvrdnji, barem minimum vjerojatnosti.

    Najbolji dio knjige Terrya Teachouta definitivno je sam početak u kojem kroz lik Louisa Armstronga pratimo kako se jazz formirao. Prva poglavlja knjige na vrlo dobar način opisuju izvore jazz glazbe, njen nastanak i etabliranje tada novog, uzbudljivog i ‘opasnog’ žanra koji je puritancima predstavljao ono što svi novi žanrovi uvijek predstavljaju – ‘đavolje oružje’.

    Centralna tema knjige definitivno je uspjeh crnca u bijelom svijetu. Rasa i pitanje ‘miješanja rasa’ u potpunosti prožima ovu knjigu, koju je napisao bijelac, i tek se kroz takvu percepciju karijere Louisa Armstronga može nazrijeti koliko je on crno-bijelih zidova srušio. ‘Najvećeg kornetista na svijetu’, kako ga se predugo nazivalo, prečesto su agresivni crnci puritanci opisivali kao kretena koji se svojim podaničkim osmijehom smiješi za bijelu publiku koja crnce ne voli osim kad je zabavljaju, da bi u konačnici svi priznali njegovu ulogu kao možda i najvećeg ambasadora crne boje kože koji je ikad živio.

    Muziku podržava

    Knjiga dosljedno slijedi kronološku liniju života i karijere Louisa Armstronga i, uz dobar početak i kraj, treba se kritizirati ponekad previše iscrpno navođenje čak i najopskurnijih imena ljudi, koncertnih dvorana i činjenica koje nisu trebale završiti u knjizi. Na preko 300 stranica knjige imena ima puno previše, unatoč tomu što danas nije važno kako se zvao vlasnik nekog kluba u kojem je Armstrong svirao sredinom tridesetih. Taj pretjerano iscrpan odnos prema svima koji su ikad okruživali trubača na trenutke knjigu čini teško prohodnom i preteškom za čitanje. Autor je ipak trebao posegnuti u dijelovima knjige za krilaticom – ‘manje je više’.

    No, pohvale knjizi ipak moraju dominirati. Teachout nije uopće Armstronga predstavio kao nepogrešivog boga oca svih glazbenika, već je u njegovoj glumi, u njegovim kasnijim bigbendovskim slatkastim pjesmicama, u njegovom pristajanju na dominaciju Joea Glasera u njihovu odnosu samo zato jer je ovaj bijelac, našao dovoljno grešaka koje je jasno istaknuo. Tako je možda našao onu savršenu mjeru, koja apsolutno nije isforsirana i natuknuta reda radi, koju toliko biografi glazbenika nisu uspjeli naći baš nikad.

    Teachout je Armstrongovu ljubav prema marihuani, prema ženama (uključujući i česte vanbračne afere), prema radu na pozornici odlično opisao predstavivši čovjeka koji je ipak samo čovjek koliko god to danas čudno i egzotično zvučalo. Predstavio je i čovjeka koji je osmijehom častio i one koji to nisu zaslužili, ali i onog čovjeka koji je planuo na one na koje možda nije trebao.

    Pitanje ‘prodaje’ i ‘komercijalizacije’ glazbenika gotovo da dominira u raspravama u popularnoj glazbi, radilo se tu o Metallici, Hladnom pivu ili Starom Satchmu, tijekom dobrog dijela 20. stoljeća. Autor dosta dobro uspijeva pokazati što to ‘natjera’ glazbenika da se proda i da ga zamrzi jedan Miles Davis, koji naravno kasnije korigira svoje mišljenje.

    Naravno, da se Armstrong nije upakirao u svoj osmijeh, u svoj bijeli rupčić, pjevajući “Hello Dolly”, niti bismo mi danas slušali “West End Blues” ili “Potato Head Blues”, niti bismo prevodili ovu knjigu na hrvatski. Možda ona ni ne bi bila napisana.

    Kad slušamo bilo što Armstrongovo, uključujući najranije radove (“Sugarfoot Stomp”) i kasnije šećere, moramo imati na umu njegov utjecaj koji toliko prelazili glazbene okvire da bismo mogli reći da je njegova glazba bila sporedna, ali tako bismo sasvim obezvrijedili glazbenika koji je jedan od najutjecajnijih ljudi koji su ikad zasvirali ijednu notu. I moramo imati na umu da je prije “What a Wonderful World” postojao najpopularniji jazzist na svijetu.

    ‘Najveći kornetist’, kako je to pisalo na plakatima do kraja 1920-ih. Da bismo to imali na umu, trebamo pročitati ovu knjigu.

    Muziku podržava