John Densmore: “Riders On The Storm, moj život s Jimom Morrisonom i grupom…”

Oni su još jedna grupa koja zauzima posebno mjesto u mom životu. A on je još jedan čovjek, umjetnik, pjesnik koji je privukao moju ogromnu pažnju i zanimanje. I to kad sam bio mali, kad se još uvijek nije znalo hoće li ili neće biti rata u našoj zemlji, kad u Zagrebu nisu postojale ‘ludnice’ i slična narodnjačka malograđanska seljačija (ili barem nisu bile toliko eksponirane i popularne). Više nisam klinac, ali moje zanimanje za Jimom i The Doorsima nije prestalo jenjavati ni danas.

Baš suprotno – intenziviralo se! Tako bi ukratko započeo moj osvrt na bestseler “Riders On The Storm“, knjigu koja je prvi put objavljena 1990., prije filma Olivera Stonea. U njoj autor John Densmore, koji je od početka do kraja bio bubnjar The Doorsa, piše o svom životu sa grupom, te iznosi mnogo stvari iz svog privatnog i ljubavnog života, tako da je to i neka vrsta njegove autobiografije.

Piše potpuno iskreno, otvoreno i bez uljepšavanja, ne srameći se spomenuti baš ništa što bi mnogi drugi ljudi prešutili. Ponekad to djeluje nepotrebno i pretjerano, ali daje određenu čar knjizi i autoru, koji vam postaje kao prijatelj kojeg odavno znate i koji vam povjerava privatne sitnice, sviđale se one vama ili ne. Obuhvatio je cijelo razdoblje karijere The Doorsa, od početaka 1965. pa do 1971. i Jimove smrti u Parizu. U stvari išao je i dalje od toga, pišući i o pokušajima trija, koji je ostao bez svoje glavne ikone, da snimi instrumentalne albume.

O vezi Jima s njegovom ‘kozmičkom dušom’ Pamelom Courson ili novinarkom Patriciom Kennealy morat ćete tražiti u drugim knjigama i biografijama. Ovdje je u prvom planu komplicirano prijateljstvo Densmorea i Morrisona, predstavljeno preko prisjećanja na turneje, studijska snimanja i obično druženje dvojice prijatelja.

Autor je dao, iz svoje perspektive, i vrlo dobar uvid u način na koji su The Doorsi funkcionirali, pokušao dočarati karakter svakog od četiriju članova i objasniti kako i zašto se tko s kim slagao (ili neslagao). Objasnio je zašto je ispočetka on doživljavao Morrisona drugačije i veselije od onoga u što se pretvorilo kasnije (s čime su se slagali i Ray Manzarek i Robbie Krieger).

Oduvijek je Jim imao mračnu stranu svoje osobnosti koju je volio istraživati, ali ona je pojačala njegovu karizmu. Tjerala ga je da stalno živi na rubu, i na koncu dovela do toga da otvori vrata i prijeđe na drugu stranu. Takav život na rubu i alkohol često su znali zasjeniti ono što je, u stvari, pokušavao reći. A sigurno je prouzročila i mnogo bijesa u Densmoreu, Manzareku i Kriegeru.

Koliko god je Morrison znao biti problematičan i težak, svi članovi benda bili su svjesni činjenice da je jedinstven pjesnik i pjevač, da je on taj koji svojim stihovima cijelu grupu inspirira da rade muziku s malo drugačijim ‘osjećajem’ od svih ostalih iz tog doba. Voljeli su ga i teško su preboljeli njegov gubitak. Iz njihovih života nestao je čovjek s kojim su proveli šest uzbudljivih godina sviranja i druženja.

Densmore je imao još jedan težak gubitak, rastanak. S još jednim Jimom. S Jimom koji je također život izgubio sa 27 godina, kao i Morrison. Bio je to njegov brat Jim Densmore koji si je oduzeo život, većim dijelom proveden u mentalnim institucijama. I on je bio kreativan, slikao je i pisao pjesme. Bila su to dva Jima u životu autora ove knjige, koje je neizmjerno volio i na kraju izgubio. Morrisona zbog autodestruktivnosti, a brata očigledno zato što nije bio zadovoljan životom pa ga je odlučio sam okončati.

Jedan od načina kako da se suoči sa tim gubitcima Densmore je pronašao, kako i sam kaže, u pisanju ove knjige. Trebao je kanalizirati tugu van iz sebe, a pisanje mu je barem malo olakšalo kamen sa srca. Ako želite saznati njegovu stranu priče, svakako dodajte ovu knjigu u vašu muzičku biblioteku.

Izdavač: IBS, 2005.