Joel McIver: “Metallica – Justice For All; istina o bendu”

Metallica nije bend. Metallica je institucija. Jer čim netko ima dovoljno burnu i zanimljivu karijeru da se napiše knjiga o njima, normalno je da prerasta samog sebe. Tako je bilo i sa zaigranim dečkima iz okolice San Francisca. Njihovo postojanje kao benda, u svakojakim oblicima, započelo je još 1980., a od onda, pa skroz do danas, njihov trnoviti put, njihovu slavu, njihove probleme i njihovo odrastanje pokušao je opisati Joel McIver, jedan od, kako sam kaže, najvećih fanova rane faze Metallice.

“Ova se knjiga naprosto morala napisati, i za to postoji nekoliko razloga” prva je rečenica koju je McIver napisao. Da li je Metallica bila prvi thrash metal? Što bi bilo da Cliff Burton nije poginuo? Zašto su bili toliko utjecajni? Kako je nastao prijelomni album “Metallica” koji je promijenio cijeli žestoki svijet? Zašto je Newsted otišao i zašto su ga gnjavili ostali članovi benda? Kakva je budućnost Metallice?

To su samo neka pitanja koja su morala biti razjašnjena, a ovdje su pokazana u nekakvom poluslužbenom svjetlu, jer autor namjerno nije htio tražiti autorizaciju članova benda. Možda je i bolje ovako, jer tko zna kakva bi bila istina pisana rukom samih aktera. Sjetimo se samo cijele fame oko Napstera. Svega ima ovdje…

Idemo po redu. Od dana rođenja svih članova, Hetfileda, Ulricha, Hammeta, Burtona, Newsteda, pa i izopćenika Dave Mustainea, te prvog basista i, može se reći, njihove dadilje Ron McGovneya, vidjelo se da će im se putevi vrtoglavo komplicirati, dizati i spuštati na zemlju.

Knjiga nekako jasno odmah naglašava da je Lars Ulrich bio začetnik svega. Taj dječarac iz ugledne teniske obitelji u Danskoj se pretvorio u hiperaktivnog dosadnog klinca zaluđenog heavy metalom (preciznije Novim valom britanskog heavy metala). James Hetfield je pak bio iz čudne katoličke obitelji kojeg su svi znali kao ‘onog koji stalno pije pivo i viski i govori ‘Hell yeah!’, a kada se primio gitare nikada mu nije bilo ni na kraj pameti da će morati biti i pjevač u bendu.

Sukobi s Mustaineom, koji dolazi iz čudne obitelji koja krpa kraj s krajem, izlaze na površinu kada njegov posao sitnog dilera i konzumacije svega, od njega radi nepouzdanog talenta koji se tuče s Hetfieldom i toči pivo u bas gitaru kasnije ogorčenog i odbjeglog McGovneya. Tek tada na svjetlo pozornice dolazi Kirk Hammet, čiji je dolazak ovdje opisan nekako prenaglo. Kao da je falilo materijala, pa je u svega nekoliko redaka opisan prijelaz iz spavanja u napuštenoj zgradi, druženja s dečkima iz Anthraxa, tjeranja Mustainea iz benda pa sve do snimljenog albuma “Kill ‘Em All”.

Sve skupa se nekako počelo kretati, Metallica je brzo postala lokalni fenomen, svirali su gdje su god stigli, a Cliffova muzikalnost (daleko najveća od svih članova koji su ikada prošli kroz Metallicu) odvela ih je do melodija koje na početku u heavy metalu nitko nije primjećivao. Već brzo nakon toga bili su u studiju i snimali “Ride The Lightning”.

Jedna od stvari kojoj se ne može pobjeći je apsolutno nepotrebno opisivanje svakog albuma u obliku recenzije. Svaka pjesma posebno opisivana je u stilu ‘onda slijedi pjesma sa stani-kreni ritmom bla bla bla’, što je oduzelo mnogo prostora i koncentracije na brojne intervjue glazbenika diljem svijeta i objašnjavanja na koji način su u to vrijeme proživljavali cijelu scenu i albume tada već velike Metallice.

Pretjerivanje s nabrajanjem koncerata se nastavilo i nije se puno mijenjalo do snimanja albuma “Master Of Puppets”. No onda slijedi velika prekretnica. Pogibija Cliff Burtona negdje na cestama između Stockholma i Kopenhagena, tuga, bijes i puno alkohola. Tako otprilike glasi opis tih trenutaka.

Što bi bilo da nije bilo leda na cesti? Što bi bilo da su krenuli po danu? Što bi bilo da se Cliff i Kirk nisu zamijenili za ležajeve? Kako bi Metallica danas zvučala? Nikada nećemo saznati.

Umjesto toga, Jason Newsted svima je unio novu nadu kada je na audiciji za basista na pitanje. “Koju pjesmu želiš da sviramo za probu?”, kao pravi fan odgovorio: “Bilo koju. Znam ih sve!” No, zbog teškog prihvaćanja tragedije i ‘novog klinca u bendu’, dečki su ga počastili ignoriranjem, vrijeđanjem i smanjivanjem bas gitare na novom albumu do nečujnih granica. Eto objašnjenja zašto “And Justice For All” produkcijski zvuči tako čudno.

Ipak, život Metallice je tekao dalje, koncerti su i dalje bili brojni, alkohol je i dalje tekao, a ubrzo ih je čekalo najblistavije razdoblje. Prijateljsko razilaženje s dosadašnjim producentom Flemming Rasmussenom, angažiranje Bob Rocka i snimanje popularnog ‘Black albuma’ autor je pokušao prikazati kroz sferu tadašnjih fanova.

Prva laganica za Metallicu, jednostavniji i bombastičniji zvuk? Stvari su se uvelike promijenile i taj album nerijetko je proglašavan i najboljim i najgorim albumom Metallice odjednom. Možda je precijenjen, ali ipak je promijenio naličje metala.

Metallica se pretvorila u stroj, u ogromnu mašineriju željnu turneja, studija i novaca, a upravo ta preobrazba iz zaigranih klinaca koji jednostavno obožavaju glazbu, u profesionalce, u knjizi nije razrađena dovoljno. Zbilja sam htio pročitati puno više detalja o tome i njihovih osjećaja, a ne što o tome misle ostali metalci i kako se je metal tada borio sa grunge rock pokretom.

Najduža pauza u povijesti benda dovela je do dva jako kritizirana i osuđivana albuma. “Load” i “Reload” ovdje su možda opisani presubjektivno, ali jasno je pokazana vizualna i glazbena promjena benda. Kratke kose, drugačiji pristup pjesmama i suočavanje s razočaranjem starih fanova započelo je prvu mračnu fazu u karijeri Metallice.

A da ne bi sve ostalo samo na ukusima, Lars se pobrinuo za jednu veliku borbu protiv downloada i popularnog Napstera. Fanovi su razočarano pričali o prodaji i novcu, a autor knjige sve je predstavio dovoljno duboko i detaljno da se mora razumjeti i jednu i drugu stranu.

Današnjica se približava, a situacija se ne poboljšava. Jason Newsted, uz mnoštvo različito shvatljivih intervjua i izjava, 2001. odlazi iz benda. James oslazi u Rusiju na par mjeseci kako bi se maknuo od svega, svojevrsna klinika za odvikavanje. A odvikavanja je bilo jako puno, jer je kokain imao veliki udio u njihovu životu. Ako ništa drugo, kako kažu, dao im je još par sati za opijanje.

I dolazimo do kraja, do još kritiziranijeg albuma “St. Anger”, prvog bez basista. Kritike na račun pjesama koje je rijetko tko mogao razumijeti, samo je mali dio svega što se na kraju može zaključiti. Rob Trujillo došao je u bend, i kako svi tvrde, učvrstio ih do temelja i dao im snagu kojom tvrde da će se vratiti s još jednim albumom koji će obilježiti metal glazbu. Ali ovoga puta u pozitivnom smislu.

Knjiga je napisana na trenutke presubjektivno, a na trenutke s previše činjenica i nimalo osvrta na unutrašnju priču iza svega. Sve je raspoređeno na poglavlja nazvana po godini ili po mitu kojeg treba razjasniti. Nekad pametno, a nekad jako nespretno. Prijevod je jednostavan, ali najviše u oči bodu prijevodi riječi koje su svi navikli jednostavno uzimati iz engleskog, te prevođenje stihova iz pjesama.

Bend koji je prisutan u svim kutcima planeta, koji se nije bojao izaći iz okvira glazbe i kojeg apsolutno svi poznaju, zaslužuje knjigu i zaslužuje da se o njima piše s ogromnim poštovanjem.

Za kraj, citat: “Skoro su bez ičije pomoći proširili granice undeground pokreta. Njihov je uspjeh otvorio vrata mnogim mladim bendovima i unio život i energiju u metal scenu koja je u to vrijeme blago stagnirala na nivou mainstreama… Možda je mit da je Metallica najveći metal bend koji je svijet ikada vidio istinit samo zato što su napravili toliko važnih promjena na sceni, što ih je godinama činilo najvažnijom silom koja je ponikla iz tog žanra.”
Metallica nije bend. Metallica je institucija.