Jesu li samo dva ‘floora’ u igri?

    4596

    Ante Perković

    Sedma republika - pop kultura u YU raspadu

    Datum izdanja: 01/06/2011

    Izdavač: Novi Liber

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 200

    Naša ocjena:

    Uvaženi rock novinar Ante Perković nakon kraće se (novinarske) stanke vraća pisanju o rocku.

    Njegova nova knjiga zove se “Sedma republika” i govori o kulturnom prostoru, kulturnoj suradnji i kulturnoj stečevini država koje su činile SFR Jugoslaviju.

    Perković je napisao knjigu s kojom se razgovara i prepucava, koja za većinu svojih teza nudi relativno ozbiljne argumente, s kojima se čitatelj može i ne mora slagati, pa je lako moguće doživjeti čitanje Perkovićevog štiva kao svađanje ‘je li ovako ili onako’.Na neki način Ante Perković započeo je nešto što može postati njegovo životno djelo i što će mu još bar pet do deset godina davati štofa za istraživanja, nadopune ili pak nova izdanja. Ujediniti cjelokupnu pop-kulturu s prostora ‘bivše države’ i prikazati je unutar socijalno-političkih ili kulturno-umjetničkih parametara posao je koji zahtijeva pripremljenost na nivou svjetskih šahovskih prvaka, a mogućnost pogreške je ogromna.

    Na momente “Sedma republika” doima se kao prevelika knjiga za početnika i premala knjiga za ‘napredne’ u istraživanju fenomena pop-kulture na ‘ovim prostorima’. O tome treba pisati jer ovo što imamo u bivšoj jugoslavenskoj kulturi u vidu filmova, muzike i izvedbenih umjetnosti glazbeni je spomenik nulte kategorije.

    Muziku podržava

    Iako je u vrijeme bivše Jugoslavije bila uobičajena kulturna i svaka druga razmjena, prvi pravi začetnici svih suradnji bivših jugoslavenskih republika nisu ni muzičari, ni slikari, ni glumci, ni izumitelji, ni znanstvenici, ni radnici nego mafijaši. Hrvatska i srpska mafija (uz naravno ‘najfinije’ sinove iz ostalih republika) jasno su i nepobitno pokazali da bratstvo i jedinstvo žive i nakon javne smrti u ratovima u devedesetima. Kako je mafijama u devedesetima išlo odlično, postavilo se pitanje zašto tu sinergiju ne bi koristili poduzetnici, umjetnici, vojnici (da, i vojnici, da mi o tome nije pričala aktivna djelatna vojna osoba mislio bih da je šala!), poštena inteligencija i ostali žitelji nespretno prozvanog regiona.

    Najjači argument za “Sedmu republiku” nije nikakav muzičar, niti pjesnik, niti političar, niti mafijaš, nego književnik. Do 1991. republike bivše Jugoslavije bile su povezane monetarno, vojno, kulturno, obrazovno i tako dalje. Od 1991. republike postaju povezane zbog toga što imaju iste probleme koji ih tište. Perković vrlo pristojno opisuje anatomiju vlasti u Srbiji i Hrvatskoj te uvjerljivo demonstrira brojne zajedničke točke, na opći šok svih onih koji su vjerovali da stanje ipak nije bilo toliko strašno.

    No, i prije Perkovića pojavio se čovjek koji je sve to lijepo pribilježio i predstavio u zabavnom kontekstu. Čovjek koji je opisao 90% hrvatskih političara (u redu, ne samo hrvatskih, nego i srpskih), koga možemo smatrati duhovnim ocem i domoljuba Bandića i srbofoba Keruma je – Srbin. Ime mu je Branislav Nušić i toplo preporučam čitanje njegovih komedija koje je napisao početkom 20. stoljeća, garantirano je prepoznavanje sadašnjih političara. Dakle, dok god netko na tako blizak i pristupačan način može opisati problem koji me muči, on je dio mog kulturnog prostora.

    Doista, možda najbolje što su muzičari iz bivše Jugoslavije ostavili jest zbirka pjesama o ljudima koji nas okružuju.

    Sjetimo se “Lutke sa naslovne strane” Riblje čorbe (kao i pjesme istog naziva i slične tematike Zabranjenog pušenja) i vidjet ćemo sve današnje Big Brother zvijezde, sjetimo se “Guzonjinog sina” Zabranjenog pušenja i doći će nam na pamet likovi koji mrtvi pijani gaze tuđu djecu i bivaju samo simbolično osuđeni. Disciplina kičme je precizno opisala način razmišljanja pripadnika urbanog plemena, a Branimir Štulić se zabavljao s vrlo umnim intelektualcima (npr.: “’68”) ili pak sa sponzorušama u “Krvava Meri”. U ranom Prljavom kazalištu prepoznat ćemo simpatične kvartovske bitange. Današnji muzičari idu sličnim putem (“Brojevi računa” Letu štuka govori o općoj prezaduženosti), i za očekivati je da će se slično događati i u budućnosti i o tome treba pisati.

    Perković se u knjizi bavi uglavnom urbanom pop-kulturom, s velikim naglaskom na glazbu, i još većim naglaskom na rock glazbu. Doduše, sam pojam pop-kulture relativno je neprecizan i širok. Recimo, da je muzičar, glavni junak Perkovićeve ‘sedme republike’ bio bi vjerojatno Robert Prosinečki, čovjek koji je dvaput igrao za NK Dinamo, da bi svoju igračku i trenersku afirmaciju doživio u Beogradu, prvo kao igrač, a onda kao trener Crvene Zvezde. Je li Robert Prosinečki nogometaš dio popularne ex-Yu kulture i ako je, zašto nije pobliže spomenut?

    Genijalni Žuti također je ‘uhvaćen’ s nekoliko nespretnih izjava zahvalnih za povlačenje paralela i detaljnije analiziranje (novinar Vjesnika Miroslav Tomašević primjećuje njegove izjave iz 2000.: “Ja ću uvijek ostati dinamovac, obožavam Zagreb i Hrvatsku, obožavam Dinamo.” Prosinečki desetak godina kasnije: “Crvena zvezda je moj klub i to se ne sramim reći!”, a nakon toga slijedila je ‘fotografija s tri prsta’).

    Sužavanje predmeta mjerenja je nužno i neophodno, no u tom slučaju Perković se mogao držati samo i jedino rock muzike i opet bi imao što za pisati. U knjizi se slabo spominje suradnja hrvatskih, srpskih i bosanskih hip-hoppera, također nema previše riječi o hip-hop ‘bumu’ početkom tisućljeća (osim spomenutog Ede Maajke, gdje su Tram 11, El Bahatee…), iako se najkvalitetniji autori i albumi domaće hip-hop scene itekako mogu mjeriti s najkvalitetnijim rock autorima i albumima.

    Osim toga, također postoji i turbo-folk kultura ‘sedme republike’. Njeni izvođači vrlo često gostuju u Hrvatskoj, kao što hrvatski turbo-folk izvođači gostuju u ‘preko Drine’ i vjerojatno postoji suradnja (doduše, teško da prosječnog čitatelja “Sedme republike” zanima više od nekoliko šturih informacija o turbo-folku).

    Perković zastupa tezu da je pop-kultura je, kao i bratstvo i jedinstvo, završila na ‘dva floora’ (je li samo na dva?) i da je ‘vrijeme da se upoznamo kakvi stvarno jesmo’. Čovjek citira Damira Avdića i sa drugim dijelom teze pogađa bit, s prvim baš i ne. Uvjeren sam da se građani svih bivših republika bivše države prema kulturnom naslijeđu, suradnji i prostoru odnose vrlo različito. Također, modaliteti suradnji u različitim umjetnostima različiti su i teško je govoriti samo o ‘dva floora’. Percepcija umjetničkih djela je različita (je li Kusturičin “Underground” remek-djelo ili pretenciozni isprdak?). Ako je Ante htio napisati koju o rock muzici, svakako je trebao staviti primjereniji naslov i izoštriti fokus.

    S druge strane, kopanje po ovako širokom i razgranatom prostoru kao što je popularna kultura bivše Jugoslavije prvenstveno je poniranje u sebe. Perković piše lako, zanimljivo i poticajno. Kada se maši privatnih uspomena, donosi tople, iskrene trenutke u kojima se nije teško pronaći.

    Ipak, što se tiče donošenja zaključaka na temelju podataka u prošlosti, Perković ipak više vjeruje svojim interpretacijama, nego stvarnim dokazima. Konkretno:
    1. kaže da je prvi film jugoslavenske kinematografije koji je dobio neku veću inozemnu Grand Prix nagradu “Rani radovi” Želimira Žilnika iz 1968. Ako ćemo pravo, prvi film koji je dobio ‘nešto’, bio je “Surogat” Dušana Vukotića koji je dobio “Oscara” 1961. (uzgred potukavši i Walt Disneya)!
    2. Teza da je ‘rock’n’roll izazivao više problema na zapadu nego na istoku’ vrlo je dvojbena. Ruske su rock grupe imale velikih problema sa sistemom (vidi pod: grupa DDT) i često su im prijetile zabrane, a istočnonjemačka je tajna policija vrlo revno prisluškivala punkersku omladinu. Ploče zapadnih muzičara su u zemljama iza željezne zavjese bile skupe kao sam vrag, a njihovo posjedovanje doma bio je suptilan znak da njihov vlasnik o tom režimu ne misli baš lijepo.

    Osobito popularan među disidentima Istočnog bloka bio je Frank Zappa i zbog toga ga je nekadašnji češki predsjednik Vaclav Havel zvao da mu bude kulturni ataše, a u nekadašnjem Istočnom Berlinu postoji ulica Frank-Zappa-Strasse. Kad govorimo o tadašnjoj jugoslavenskoj sceni, velikih je problema imala grupa Laibach kada je 1983. na Zagrebačkom biennalu pustila zvuk Titovih govora na vizualnu podlogu pornića.

    3. Perković ispravno primjećuje da je u pop-kulturi osamdesetih bio trend zazivanja i čuvanja Jugoslavije. Kao što je postojao trend ‘čuvanja Jugoslavije’, tako je postojao i trend suprotan po predznaku, predosjećanja neke velike katastrofe.

    Primjera za to ima ne samo u muzici, nego i u humorističnim serijama. Kad smo kod muzike, spominjem EKV – “Samo par godina za nas”, Prljavo kazalište – “Devedeseta” i “Zbogom dame, zbogom prijatelji”, a najdalje su dobacili Nele i Sejo iz Zabranjenog pušenja koji su 1989. u pjesmi “Kanjon Drine” predvidjeli gotovo sve, osim sporazuma u Daytonu, linije razgraničenja dva entiteta i imena glavnih junaka. Osim toga, sjetimo se skeča “Nadrealista” o Istočnom i Zapadnom Sarajevu, te o hrvatskom, srpskom, bosanskom, hercegovačkom, crnskom i gorskom jeziku.

    4. Priča o stanju hrvatske rock muzike krajem devedesetih pretjerano je obojena vrlo slobodnim tumačenjima. Jest da HRT i Porinovci nisu voljeli sastav Majke, jest da su rockeri bili ‘blago’ gurnuti na stranu unatoč poplavi izdanja koja se danas smatraju odličnima, no ‘rockerskiji’ dio glazbene scene tada se također ponašao primitivno i isključivo.

    Sjećam se izjave Davora Gopca: “Gibonni, tko te jebe!”. U tom je momentu Gibonni iza sebe imao album karijere, “Judi, zviri i beštimje”, koji je u najmanju ruku izvrstan kantautorski album, provokativniji, dublji i umjetnički vredniji nego išta što je Psihomodo snimilo u devedesetima, a da to što su snimili ne podsjeća na neki antologijski rock hit. Reći Gibonniju “Tko te jebe” u tom momentu značilo je otpiliti najprirodnijeg i najjačeg koalicijskog partnera u žestokoj borbi protiv šunda. Ignorancija Gibonnija nastavila se i u rečenici da je “Edo Maajka prvi spojio prostor između Slovenije i Makedonije”. Svaka čast Maajci (koji je prvi album objavio 2002.), no primat ipak pripada Gibonniju, koji je već 1993. napisao i u Srbiji popularnu “Cesaricu”, te grupi KUD Idijoti, koji su vlasnici prvog hrvatskog nosača zvuka koji je regularno distribuiran u Srbiji (album “Cijena ponosa”, 1997.).

    5. Jedna od češćih zabluda koje sam pročitao općenito u tisku je da su The Beatlesi na ovaj ili onaj način bili prvi boy-band, a Perković uz to dalje naglašava kako je vrijednost njihove glazbe bila naknadno prepoznata. Glazbenu vrijednost ranih radova The Beatlesa već je prepoznao Times i to već početkom 1964., kada je pjesmu s njihovog drugog albuma koja se zove “Not a Second Time” povezao s eolskim kadencama. Već na trećem albumu “A Hard Day’s Night” The Beatlesi nisu imali veze s onim što se naziva boy-band (dakle, ne samo što su sami napisali sve pjesme, nego su barem tri antologijske kvalitete: naslovna pjesma, “And I Love Her” i “Can’t Buy Me Love”).

    Zaključno, Perković je napisao knjigu koju valja čitati, jer unatoč manjkavostima djeluje poticajno i evocira brojna kulturna djela nastala u prošlosti koja u budućnosti mogu nadahnjivati generacije koje dolaze. U ovoj knjizi nije riječ o uskrsavanju bratstva i jedinstva, nego o mogućnostima daljnjeg suživota i suradnje. Uostalom, 15 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, četiri balava Engleza otisnula su se u Njemačku da bi tamo zabavljala nasilnike, štemere, huligane, kurve i ostalo cvijeće njemačkog društva, da bi nakon dvije godine takve prakse postali The Beatlesi (i ne znam koji bi boy-bend išao svirati tamo gdje su u toj fazi svirali The Beatlesi).

    “Sedma republika” nije savršena knjiga, no u mozgu svakog ljubitelja lijepih umjetnosti potaknut će prisjećanje ovih ili onih djela koja su rasla u domaćem dvorištu ili u neposrednom susjedstvu, kao i osvješćivanje kakvi svi dragulji ovdje postoje. Jedino što treba učiniti je da ih cijenimo, da učimo od njih i da prepoznajemo nove generacije umjetnika kojima će ta ista djela biti inspiracija da naprave nešto još bolje od toga.

    Muziku podržava