Između pjesnika i rock zvijezde: Lica Leonarda Cohena

    3622

    Tom Footman

    Leonard Cohen - Hallelujah

    Datum izdanja: 01/03/2010

    Izdavač: Menart

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 260

    Naša ocjena:

    Recentna knjiga Tima Footmana “Leonard Cohen – Hallelujah” (prvo izdanje 2009.) sadrži paradoksalnu, ali značajnu, žanrovsku odrednicu u podnaslovu: nova biografija.

    Naslovnica aludira na Footmanove reference iz knjige o ‘osrednjim coverima’ Cohenovih albuma (uglavnom s glazbenikovim portretima), donoseći još jedno ‘Leonardovo lice’, izborano i s naznakom zagonetnog smješka na usnama.

    Podijeljena u 24 poglavlja uz zaključak, odnosno 2 dodatna eseja, knjiga istodobno zadovoljava žanrovsku strukturu biografije, naprosto shvaćenu kao iznošenje zanimljivih i ključnih kontekstualnih činjenica iz života Leonarda Cohena između rođenja 1934. i svjetske turneje 2008. godine, dok s druge strane, prelazi, ili ako želite, razmješta žanrovske granice biografije, fokusirajući se na rekonstrukciju ‘tekstualno-glazbenog Cohena’. Čitatelj, u oba slučaja, iz poglavlja u poglavlje susreće kaleidoskopsku vrtnju nekoliko (ne)uobičajenih lica Leonarda Cohena, ‘pristajući’ već prilikom čitanja Footmanova predgovora (ako ne i ranije) na imaginarni susret s ionako ‘odsutnim likom’ Leonarda Cohena bez znakova navoda.

    Kao što sam napomenula, Footman u uvodnom poglavlju, simboličkog naziva “Pripremimo mitologije”, naznačuje ‘autorsku intenciju’ i značaj ‘nove biografije’. Budući da su priče u ’75 godina lutanja i pitanja ispričane dovoljno puta da stječu ‘istinskost’, pisanjem biografije ne pretendira na iznošenje konačne ili autoritativne istine (koja ionako ne postoji), već smisao vidi upravo u njezinu pripovijedanju.

    Kritičarska oda-recenzija cjelokupne Cohenove bibliografije/diskografije/filmologije s elementima biografskih činjenica, uglavnom se drži granica zadanih okvira, suzdržavajući se od zauzimanja vrijednosnog ili eksplicitnog suda, a ostavljajući prostora za čitateljevo ‘ispunjavanje praznina’. Footman, zapravo, vješto spaja niti iskusne kritičarske pronicljivosti, uz umjerenu dozu subjektivne naklonosti glazbeniku, ali i cohenovske manire autoironije s česticama pikantnog humora. Kombinacija publicističkog žargona i akademske književne analize, čini kompaktnu pripovjednu cjelinu.

    Muziku podržava

    Bez većih romanesknih izleta ili pripovijedanja klišeizirane priče o montrealskom egzistencijalističkom bardu, stvaratelju ‘oda noćnim satima’ uz čije albume bi se mogao prodavati paketić žileta ili britva, Footman, upravo suprotno, na trenutke razotkriva ‘slojeve mitologija’, istodobno otvarajući prostor za nove.

    Predstavljena ‘lica Leonarda Cohena’ rekonstrukcija su i interpretacija Cohenovih zbirki pjesama, romana, poema, intervjua, dokumentarnih zapisa, recenzija, fotografija, zapravo već udvostručena fikcija razdijeljenog ‘Cohena’ između osobnog i profesionalnog, duhovnog i svjetovnog, književnog i glazbenog. Kroz burna desetljeća karijere razlike su se često ispreplitale, a danas se nerazlučivo sastaju u 75-ogodišnjaku neodoljivo oronulog glasa, koji vlastiti “život u Umjetnosti” neprestano suptilno (pre)oblikuje.

    Pojedinačno poglavlje Footman ‘uokviruje’ citatom (većinom Cohenovim izjavama i stihovima) kao izvjesnom misaonom referencom, kronološki prolazeći godine razvoja ‘pripovjedačkih sposobnosti manipuliranja engleskim jezikom’, odnosno skromnijih glazbeno-glasovnih mogućnosti, jednog ‘anglofonog Židova u prevladavajuće frankofonoj, katoličkoj provinciji’.

    Između prve zbirke pjesama “Let Us Compare Mythologies” (1956.), prvog romana “The Favorite Game” (1963.), prvog albuma “Songs of Leonard Cohen” (1968.), odnosno posljednjeg studijskog albuma “Dear Heather” (2004.), života u izolaciji na Mount Baldyu, zamršene financijske krize i početka aktualne svjetske turneje 2008. godine, Leonard Cohen je kreirao ikonografiju estetskog nekonformiste između ‘Cohena Pjesnika i Cohena Skladatelja’ (nikada uistinu razlučenih uloga), ušao u antologije kanadskih pjesnika, razgovarao s tratinčicama na grčkom otoku Hidri, zadobio većinsku bazu vjernih obožavatelja upravo diljem europskog kontinenta, utjecao na val indie-glazbenika devedesetih, itd.

    Sljedeći citat Paula Monka iz 2008. godine (preuzet iz knjige) možda najbolje dočarava Cohenovu ‘anatomiju meta-pisanja’, odnosno granice referenci unutar kojih i Footman usmjeruje svoje izlaganje: “U erotskom smislu, Keats je u usporedbi s Cohenom osoba bez testisa, a Byron osoba bez srca. U političkom smislu, Cohen unosi duh Izaije u svijet poslije holokausta. Njegov jedinstveni stil pisanja je suvremena mješavina psalama i Federica Garcie Lorce, hotela Chelsea, Nashvillea i grčkih otoka, zen-budizma i Pjesme nad pjesmama, Franza Rosenzweiga i Boba Dylana.”

    Zaključno poglavlje Footman je iskoristio za sintezu tematsko-stilskih odrednica (između bluesa, countrya, folka, zen-budizma, itd.), te neizostavno posvetio nekoliko sažetih odlomaka glazbenikovom privatnom odnosu sa ženama, sinom i kćeri, zen-učiteljem Roshijem, odnosno prakticiranju neortodoksnog judaizma, kako bi zadovoljio žanrovske konvencije.

    Zanimljiv detalj zasigurno predstavlja i Footmanova prognoza o sljedećem Cohenovom projektu ‘kratkih priča’, ponovno uspostavljenoj paraleli s Joyceovim romanom “Finnegans Wake” (obilježenog izrazitom ‘nedokučivošću i kompleksnom strukturom’, kao pravcu u kojem bi ga književni utjecaji mogli usmjeriti), odnosno zamišljanje glazbenika u ulozi kustosa na Meltdown Festivalu u Londonu.

    Konstruktivna zamjerka odnosila bi se na popis Footmanovih ‘najdražih pjesama Leonarda Cohena’, upravo element koji kroz nekoliko prethodnih poglavlja kritizira zbog nerelevantnosti, dok ga istodobno u sklopu biografije interpretira kao retrospektivnu kompilaciju jednog od ‘okorjelih fanova’ i naprosto bezrazložni dodatak. Budući da će pojedinačni Cohenov fan zasigurno već sastaviti svoju listu, ili će je ionako smatrati suvišnom, izostanak potonjeg priloga ne bi narušio kvalitetu niti inventivnost izdanja.

    Okorjeli fanovi vjerojatno će naslutiti zašto ‘Hallelujah’ u naslovu, no za manje upućenije u Cohenovu diskografiju ili one manje sklone interpretiranju aluzija, Footman je priložio esej o ‘kronologijama preradbi tj. popularnosti’ istoimene Leonardove pjesme. Drugi dodatni esej izlaže usporedbu ‘dvaju divova’, analizira uzajamno poštovanje, kreativne utjecaje i glazbeno ‘suparništvo’ između Boba Dylana i Leonarda Cohena, donoseći zanimljivo viđenje vala kritika (analiza pjesama i romana dvojice umjetnika) iz akademskih krugova (već spominjanih ranije), s naglaskom na ‘poetske vrijednosti’.

    Želite li vlastitim glasovnim sposobnostima pružiti podršku Cohenu na skorašnjem zagrebačkom koncertu, vrijedi studioznije pristupiti čitanju biografije i preslušavanju diskografije. Dodatak ‘Diskografija: Ne mogu se sjetiti jednog stiha ni gdje da ga nađem’ iz Footmanove knjige zasigurno će vam olakšati snalaženje. Želite li, međutim, doživjeti ‘dobrog starog Cohena’ već n-ti put, u potpunosti na ‘nov način’ ili zapravo ‘tek prvi put’, možda se bolje prepustiti koncertu bez prethodnog posredništva.

    Muziku podržava