Ira B. Nadel: “Raznoliki stavovi – život Leonarda Cohena”

Leonard Cohen od početka svoje karijere živio je nenametljivo, držeći se podalje medija, no svijet je ipak ostao iznenađen kad je 1993. obrijao glavu, skinuo odijelo i obukao haljetak te otišao u šestogodišnju samoizolaciju u zen-budistički samostan na Mount Baldy.

Ira B. Nadel prošvrljao je Cohenovim arhivom, popričao s njegovim najbližim prijateljima i suradnicima složivši veličanstvenu, opsežnu sliku jednog multitalentiranog genija od samih početaka do ponovnog povratka u svijet.

Leonard Cohen i danas je zagonetan lik, osebujna figura generacije šezdesetih, glazbenik koji se intenzivno družio (ili samo poznavao) s ključnim figurama tog vremena, Janis Joplin, Jimiem Hendrixom, Jimom Morrisonom, Joni Mitchell, Joan Baez, Louom Reedom, Nico, Paulom Simonom, Bobom Dylanom, no nikad im nije zapravo pripadao.

Uvijek je ostajao po strani, povučen u svoj melankolični svijet, zaokupljen istraživanjem duše i osjećaja, ljubavi i mržnje; nije prašio rock, nije pjevao protestne pjesme, nije pripadao hipijima ni bitnicima, čak štoviše – odrastao je daleko od njihova utjecaja, no kao tinejdžer iz Montreala osjetio je taj isti senzibilitet koji ga je naposljetku i odveo u New York.

No da bi Cohen zablistao kao glazbenik, pročitat ćete 160 stranica i naučiti (ili podsjetiti se) o životnom putu diplomiranog profesora engleskog i povijesti koji je prvotno bio pjesnik objavljujući zbirku za zbirkom. Njegovi stihovi bili su dotjerani, puni rime, no bitnici i hipiji ipak su – premda u otvorenom revoltu protiv takvih formi – prihvaćali njegovu poeziju.

Ključno mjesto u njegovoj spisateljskoj karijeri zauzima grčki otočić Hydra i Norvežanka Marianne (heroina kasnije pjesme “So Long, Marianne“), gdje je zahvaljujući svojoj posve atipičnoj muzi nizao zbirku za zbirkom.

Roman “Divni gubitnici” iz 1966. bio je prekretnica: prodan je u tristo tisuća primjeraka pa je Cohenova popularnost premašila uske intelektualne i književne krugove. Vrativši se u New York, odlučio se okušati kao folk pjevač: kupio je polovnu gitaru za 12 dolara, susreo španjolskog imigranta koji se, svirajući, udvarao nekoj djevojci te ga zamolio da mu daje satove gitare.

Učitelj je na četvrti sat zakasnio, kasnije se ispostavilo da je počinio samoubojstvo, no Cohena je naučio osnovama kompozicije većine njegovih pjesama, toj određenoj kombinaciji durskih i molskih akorda (“Mnogo sam bolji nego što me opisuju kad tvrde da znam samo tri akorda. Znam ih, naime, pet”, kazat će duhovito Cohen. Naravno, neće propustiti na isti način usporediti svoj glas s bumbarom koji u teoriji ne bi smio letjeti, kao ni njegov glas pjevati).

Bio je desetak godina stariji od svih slavnih imena koja su tada vladala scenom, no to ga nije spriječilo prepuštanju svim porocima i užicima tog vremena, no diskretan džentlmen kakav jest nikad se nije hvalisao svojim uspjesima niti je govorio o svojim vezama, kojih je bio popriličan broj. Samo je jednom prekršio pravilo i dan danas govori kako bi volio ispričati se duhu (riječ je o jednom stihu u pjesmi “Chelsea Hotel” kojeg je povezao s Janis Joplin).

Naravno, pri spomenu imena Leonarda Cohena uvijek se postavlja jedno pitanje vezano uz osjećaj koji ostaje nakon ili traje pri slušanju njegovih pjesama, a što mnogi brkaju s depresijom: “Ljudi često kažu da je moja glazba preteška ili suvišne mračna, a ja nikada nisam mislio da sam težak ili opskuran. Samo sam najiskrenije pisao o onom što sam osjećao i oduševljen sam kad ljudi u glazbi osjete sebe, svoje osjećaje” kazao je Cohen u jednom intervjuu.

U Cohenovom stvaralaštvu usamljenost zauzima ključan dio, no nipošto se ne radi o osamljenosti koja bi bila povod za napustiti ovu tužnu dolinu suza, već – premda iznimno bolno emotivna – o dubokom i ogoljenom, brutalno iskrenom podsjetniku da smo svi zapravo sami sa svojim osjećajima. Jedino što bi nas moglo utješiti da smo svi skupa u tome.