Idealan Hrnjakov ‘priručnik’ za sve aspirirajuće rockere

Imali smo novovalnu, postnovovalnu i nastalgično novovalnu histeriju. Zatim smo imali antinovovalnu histeriju. Imali smo emisiju “Crno-bijeli svijet”, a sada kao da nam nije dosta tog perioda, stiže autobiografija Miljenka Miše Hrnjaka.

Želite li još novovalne nostalgije? Želite li još municije da pljujete po novom valu? Onda zaobiđite “Srce od zlata“.

“Srce od zlata” je biografija koja ne skriva ništa. Nema tu pristupa ‘biografija-koja-to-nije’, nema nerazumljivih tokova misli, nema revidiranja vlastite historije/histerije ili zidanja spomenika. To je ispričana priča muzičara koji je bio najpoznatiji kao basist one postave Azre koja je snimila njihove najcjenjenije albume, a usput dotiče svoje odrastanje u Zagrebu kao i period nakon Azre, te nalaženje mira u obiteljskoj idili.

Stilski, knjiga se može podijeliti na dva dijela. Jedan je ispisan bez interpunkcijskih znakova, poput toka misli (nemojte da vas to obeshrabri, zapravo je vrlo čitljiv te pristupačan), a drugi je u klasičnoj formi biografije, u kojem se tempo malo usporava i gubi se na živosti.

Sve je iz prve ruke, sve je na stolu i sve je ponuđeno. Rijetko tko će, a naročito poznatiji muzičar, smoći toliko snage da kaže ‘jasno i glasno’ o svojim emocionalnim ponorima, o svojim lutanjima, bez da ikome išta sudi. Hrnjak je, vjerujem, sebi oprostio mnogo toga, kao i drugima, a imao je i što. O svojim bližnjim suradnicima, roditeljima i familiji govori odmjereno, iako je bilo situacija ‘danas faca, sutra kita’, kao i ‘šaka smija, vrića suza’. Ovo nije biografija Branimira Štulića, niti pokušaj šlepanja na istog, iako će taj dio biti najupečatljiviji. Hrnjak ne trača Štulića, ali spominje najvažnije stavke u njihovom odnosu.

Hrnjak će se kritički dotaknuti konteksta odrastanja i života u socijalističkom Zagrebu: niti je hrvatska prijestolnica bila tamnica naroda, niti je bio raj na zemlji. Tadašnji Zagreb je imao svoj šarm, ali i tamne strane koje se kod sredovječnih klimakteričnih muškaraca u romansiranim opisima novog vala u pravilu preskaču. Hrnjak nije nikome ostao dužan, (pre)slobodno je opisivao neke pikanterije te sulude situacije iz života rockera, no takve pričice uvijek su začin, ali nikad glavni dio njegove Odiseje. U konačnici, lijepo je vidjeti da je čovjek našao svoj mir, da zrači pronađenom radosti, i da nikad ne ostavlja dojam kao da mu je mozak ispran. Odnosno, ako i je, posljedice je Hrnjak uklonio od sebe.

Bez mitologizacije ikoga i ičega, Hrnjak je uspio u svojoj davnoj mladenačkoj namjeri: da bude mudrac i da priča zanimljive priče. U konačnici, ovakva će knjiga biti idealan ‘priručnik’ za sve aspirirajuće rockere jer bez krzmanja opisuje što sve život rock muzičara donosi.