Ian Christe: “Urlik zvijeri – Potpuna povijest Heavy Metala”

Glazba koja je već desetljećima od strane političara i konzervativaca nazivana najvećim svjetskim problemom, glavnim krivcem za ubojstva i zločine i razlogom za sve nedaće našeg planeta… Glazba koja nikako da izađe iz mode, koja uz svoju konstantnu evoluciju i širenje ima ono nešto što će joj uvijek slati neke nove klince… Glazba koja šokira one koju je ne razumiju, a nikad ne izađe iz srca onih koje zaokupi… Glazba koja definitivno zaslužuje svoju knjigu, svoju enciklopediju – heavy metal.

b>Ian Christe u svojoj knjizi svete riječi ‘heavy metal’ spomenuo je točno 555 puta, shvatio je velik utjecaj na cijeli svijet i jednostavno joj je podario prvi objektivni (više-manje) pregled od vremena kada je Tony Iommi (inače nasilnik u svojoj školi) izgubio jagodice na dva prsta i spustio štimung gitare, pa sve do ovih modernih vremena kada je metal i veliki biznis i ogromno tržište s beskonačnim mogućnostima da klinci nađu nešto novo.

Knjiga je ponajviše orijentirana na nekoliko, s pravom nazivanih, legendi i začetnika svega. Tu je Black Sabbath i Judas Priest, a uz njih i ‘velika četvorka’ Metallica, Megadeth, Anthrax i Slayer.

Od heavy metala, pa preko punka koji ima svoju ulogu, pa do progresije koju je donio Iron Maiden (koji su zaslužni za nadimak Margaret Thatcher), pa do ulaska u okultizam i sotonizam (Venom), ili s druge strane u blještavost i hitoidnost jednog šminkerskog hair metala. Knjiga ni tu ne staje. Metal evoluira, nadograđuje se, prelazi iz hard corea u nu-metal, i opet se vraća na ludog Ozzya i ekipu.

“Urlik zvijeri” sve to obuhvatio je na zanimljiv način koji nekada za sobom nosi i loše strane. Recimo, i dalje ostajem pri onom uvjerenju da nikada nitko neće moći opisati atmosferu i osjećaje kada netko postaje svjestan da mu se uspješnost vrtoglavo penje (u metalu ima ih masa).

Isto tako, ovakve knjige, posebno na hrvatskom jeziku, donose nepotrebne i nespretne pokušaje da se opiše zvuk benda (‘odrješiti riffovi’, ‘glasnoća poput bodljikave žice’ ili ‘pržeće gitare’).

Uz to, definitivno mi se čini da je podatak kako se zvao neki mali bootleg-dućan u Kaliforniji samo za najznatiželjnije. Ne da nije zanimljivo, ali se zbog takvih stvari događa da se subjektivno odluči koji bendovi će biti spomenuti sto puta, a koji ‘tek toliko’.

Jedan utjecajni Cradle Of Filth, ili često kopirani Machine Head, a da ne pričam o Panteri – tu su samo u jednoj rečenici kao ‘jedni od bendova koji su se našli u žrvnju modernog metala’, dok su se cijela poglavlja znala baviti nepoznatim bendovima koji su trajali godinu-dvije i ugasili se pred zagušenim tržištem.

Najkonkretnija greška našla se u dijelu gdje se grunge opisuje kao suprotnost blještavom glamu. Meni glup, ali jednostavno pogrešan citat ‘glam metal bend Mother Love Bone je izgubio pjevača i promijenio ime u Pearl Jam’ najveća je pljuska koji dobiva ova knjiga (a vjerujem da bi se našlo još takvog generaliziranja).

Znam, ne može se obuhvatiti sve, ogroman je i frustrirajući posao odlučiti što ide unutra, a što je manje bitno. Zato mi je kroz glavu često prolazila pomisao da ovakve knjige, na pragu enciklopedije, treba pisati više ljudi, više kompetentni za pojedino područje i iz više različitih generacija. Ali, i ovako tekstovi su skakali po dosta zanimljivih tema i pogleda na svijet oko heavy metala.

Posebno se to odnosi na PMRC protiv heavy metala, cijelu famu oko Parental Advisory, okrivljivanje bendova da su krivi za loš odgoj, pa citati iz intervjua gdje bendovi pokušavaju objasniti svoje stavove. Onda, ludosti ponekih bendova, posebice bolesnog Mayhema koji su se međusobno ubijali, i bili optuženi za masovno paljenje crkvi diljem Norveške.

Upravo dio s optužbama na račun te glazbe donosi veliku zanimljivost u ovu knjigu. Iako je današnji MTV kriv za golišave klinke na ulicama, porno snimke svih slave-žednih estradnjaka, snobizam proizašao iz spotova crnih r’n’b-ovaca, metal će i dalje ostati ono nešto što golica maštu i ljuti autoritete.

Spomenut je jedan edukacijski pamflet koji kaže “Metalci su trenutačno najbrojnija grupa u školama… Oni su teški uživaoci droga… Mnogi nisu motivirani da rade išta konstruktivno. Do novca za drogu dolaze pljačkom, ali i prodajom iste”, a što se može na to napraviti, nego se dobro nasmijati.

Ili primjer optužbe za ubojstvo radi pjesme AC/DC, iako se ustvari radilo (i dokazano je) o zločinu inspiriranom pričama nečijeg ujaka koji je u Vijetnamskom ratu silovao i ubijao.

Može nam samo biti drago što je metal toliko snažna stvar da su svjetski vladari time pokušali prikriti vlastite nesposobnosti. Mogao bih tako unedogled… Metal je kriv za ratove i ubojstva?! Ma dajte molim vas…

Sve u svemu, opet ću se vratiti na mišljenje da će se knjiga najviše svidjeti generaciji samog autora, a da će drugi ipak biti malo razočarani što sve skupa nije kronološki ravnomjernije raspoređeno. Ali, takvih knjiga nema puno, pa nakon hrpetine biografskih priča o bendovima, sada napokon postoji i nešto što je obuhvatilo cijelu 40-godišnju priču o ‘žestokoj buci od koje susjedima puca glava’.

Priča o heavy metalu napokon je ispričana. I bit će ih još…