I on svima također!

    3619

    Anđelo Jurkas

    Bez rocka trajanja

    Datum izdanja: 01/11/2010

    Izdavač: Znanje

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 351

    Naša ocjena:

    Potpomognut dragom voljom nekoliko dobrih ljudi, nekoliko moćnih sponzora, te vlastitim glazbenim znanjem i inspiracijom, glazbeni djelatnik (novinar, promotor, menadžer, izdavač…) Anđelo Jurkas se otisnuo u projekt koji će uzburkati valove (šišaj rock muziku bez valova!) i strasti.

    Svi smo nekako znali da se u zadnjih 50-ak godina na području bivše Jugoslavije stvorio zamjetan umjetnički korpus popularne glazbe koju ne bi bilo loše malo sistematizirati. Dobrodošle su i polemike, rasprave, različita tumačenja, tučnjave, hrvanje u blatu, pa tko preživi, pričat će.

    U knjizi “Bez rocka trajanja” Jurkas je uzeo 100 albuma nastalih u periodu od 1960. do 2010. koje je napravilo cca 90 različitih umjetnika (pristup je jedan umjetnik – jedan album, ali recimo Dušan Kojić-Koja je zastupljen s četiri albuma: Paket Aranžmanom, albumom Šarla Akrobate, albumom Discipline Kičme i albumom muzike iz filma “Kako je propao rokenrol”). O svakom se umjetniku/albumu nešto kaže, o istom da komentar netko iz glazbenog novinarstva/izdavaštva i/ili industrije, pa onda istog komentira kolega muzičar, i na kraju svoje mišljenje daje neka osoba iz ‘javnog života’ (ne bih se štel zamerit pa ne bum rekel posvuduše).

    U praksi ova formula znači uspjeh, jer od 4-5 različitih komentara o istome barem jedan gađa u sridu, a često čitatelj može vidjeti kako vel’ke face osporavaju muzička dostignuća koja ‘u narodu’ važe kao remek-djela. Nažalost, komentari osoba iz ‘javnog života’ su uglavnom promašeni – naše zagrebačke snaše/posvuduše nude izjave koje manje-više stanu u jednu proširenu rečenicu: “Sjećam se ja kad sam bio/bila mali/mala, piškili smo u kahlicu, pa smo slušali taj album i bio mi je baš super. Autor toga albuma je genijalac. Bravo. Maestralno. Oh, što ga volim, joj.”

    Posvuduše na stranu, ponekad se dobije dojam da ni sami muzičari ne znaju baš o kome ili čemu pričaju: Bajagin komentar za album Animatora ne služi baš ničemu, a Kojin poklič “Niti prošlo pored gramofona!” više je iritantan nego što donosi polemiku ili konstruktivno razmišljanje.

    Muziku podržava

    “Bez rocka trajanja” nudi dobro došlu polemiku o ukupnom glazbenom opusu bivše Jugoslavije. Prva mogućnost za polemiku se javlja oko izbora koji to album predstavlja određenog izvođača. Arsen Dedić je tako predstavljen dugosvirajućim debijem “Čovjek kao ja”, iako bi mjesto u Top 100 imao i “Arsen 2”, “Provincija”, “Tihi obrt” ili “Ministarstvo straha” samo da ih nije stvorio Dedić. To je ujedno i mana pristupa jedan izvođač – jedan album. Odabir albuma-predstavnika je također za prodiskutirati: osobno nikad ne bih “Boga” od Pipsa pretpostavio “Fredu Astaireu”, kao ni “Buvlju pijacu” Riblje čorbe “Mrtvoj prirodi”.

    “Da te ne volim” Novih fosila je slabija ploča od “Nedovršenih priča” i “Budi uvijek blizu”, “Pozdrav iz zemlje Safari” Zabranjenog pušenja je sofisticiranija, zrelija i umjetnički dovršenija ploča od debija “Das Ist Walter”. Ako prva ploča Haustora ima zaslužen tekst, spomen i mjesto broj jedan, “Treći svijet” od istog izvođača je bezveze gurnut u stranu. Doduše, postoji kod svakog teksta stavka ‘Ne propustiti’, no takav omjer prostora nije praćen isto takvim omjerom kvalitete.

    Zašto toliko forsirati različite muzičare, kad, budimo realni, nisu baš svi medijski razvikani likovi dali glazbena djela koja su nadišla vrijeme. Stoga, na glazbenim je novinarima sljedeći zadatak – odabrati ultimativnih 100 ploča u vremenskom periodu od 1960. do 2010. s područja bivše Jugoslavije, bez obzira na narodnost, političku korektnost i izvođače.

    U konačnici, Jurkas igra fer: čak nigdje ne kaže da je njegova lista spisak najboljih albuma, nego lista najboljih, najupečatljvijih i najgorih, uz to nudi ‘dopunskih’ Top 100 albuma, i na taj način korigira svoj prvotni izbor. Ipak, spomen je spomen: unatoč korekciji, nedopustivo je propustiti “Modru rijeku” Indexa u Top 100 (koji su ipak zastupljeni kompilacijom “Indexi” na ‘dopunskih’ 100 – za utjehu, na istoj je listi završio i Parni valjak, dok je, recimo, Psihomodo pop, bend slabije diskografije od Valjka, kojem nabijaju otprilike minimalno iste stvari kao i Valjku, završio u ‘onih prvih’ 100).

    Namjerno sam izbjegao izraziti svoju razočaranost uvrštavanjem Lepe Brene, ali, eto, nisam izdržao. Severina je također spomenuta sa “Zdravo Marijo” (sve dok Vučkovićka nije spomenuta u Filmskoj enciklopediji, dobro je).

    Iako dosta neujednačena, “Bez rocka trajanja” je knjiga kojoj ćete se stalno vraćati i koja će stalno izazivati propitkivanja, koja neće biti uvijek ugodna, no, da je drugačije, ne bi valjalo.

    Muziku podržava