Hrvoje Horvat: “Fantom slobode – Biografija Johnnyja B. Štulića”

    18429

    Hrvoje Horvat

    Johnny B. Štulić biografija - Fantom slobode

    Datum izdanja: 01/11/2004

    Izdavač: Profil

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 210

    Naša ocjena:

    Recenziju biografije Branimira Štulića “Fantom Slobode” koju je napisao Hrvoje Horvat, htio bi započeti sa samim uvodom u knjigu gdje je ustvari i navedeno sve najbitnije i gdje je sažeto gotovo sve. “Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojim drugim rock-protagonistom … Neosjetljiv na vanjske poticaje, Štulić je ostao dosljedan sebi, u Nizozemskoj maknuo se od prošlog života i bez suvišne prtljage na leđima radi ono što voli, a ne radi ono što bi njegovi poklonici voljeli da radi.

    b>Hrvoje Horvat mladi je autor koji već ima iskustva s radom na biografijama, tako je u koautorstvu s Darkom Glavanom radio na biografijama “The Rolling Stones – Rock’n’Roll Babilon” i “Prljavo Kazalište – Sve je lako kad si mlad”. Ne znam koliki je bio njegov doprinos u te dvije knjige, ali samostalno se namjerio na vrlo sklisko i zahtjevno područje, na koje nitko ne gleda objektivno, jer glavna uloga pripada Branimiru Štuliću.

    Horvat je kao mladi autor početke Novog vala pratio kroz posjećivanje koncerata i praćenje te uzavrele scene, a spisateljsku karijeru započeo je, kao i mnogi drugi, u legendarnom novovalnom časopisu Polet, što je usmjerilo njegov put prema glazbi.

    Muziku podržava

    Pisanje bilo kakvih tekstova o Branimiru Štuliću vrlo je zahtjevan i nezahvalan posao, što često u knjizi ponavlja i sam autor. Ipak, Hrvoje Horvat ozbiljno se primio posla i prikupljao građu za ovu knjigu koja je odmah nakon izlaska izazvala veliko zanimanje, pa je čak je u svrhu promocije knjige organiziran i koncert pod nazivom “Pozdrav Azri”.

    Biografija počinje vrlo zanimljivo i detaljno o Štulićevim prvim danima u Skoplju, obitelji i preseljenju u Zagreb, te prvim glazbenim utjecajima koji će obilježiti njegov glazbeni izričaj. Složena je kronološki (kako i treba) te prati Đonijev životni i profesionalni put, ali kako knjiga odmiče i razvija se (kao i Đonijeva karijera), autor se sve više fokusirao na Đonijev profesionalni put, odnosno uspjehe i neuspjehe.

    U ovoj biografiji nanizani su podaci o pojedinim albumima, koncertima, te osobama koji su sudjelovali na izradi albuma (i singl izdanja koja su bila vrlo bitna za Azru) i organizaciji, te se autor zatim više bavi recenzijama albuma i pojedinih pjesama nego životom glavnog junaka. Nisam baš neki stručnjak za biografije i konstrukcije forme biografskih izdanja o glazbenicima, ali mi se nekako čini da davanju recenzija i suda o pjesmama, albumima i nečijem pristupu glazbi u jednoj biografiji baš i nije mjesto.

    Dobar dio knjige otpada na osobni autorov sud o (ne)kvaliteti Štulićeve glazbe, te se vrlo često postavlja pitanje o primjerenosti broja pjesama na albumu i ispravnosti Đonijevih odluka o izdavanju dvostrukih ili trostrukih albuma, na kojima je uvijek tvrdoglavo insistirao ne mareći za savjete drugih.

    Kao što je već spomenuto, čini mi se da se u ovaj projekt krenulo ozbiljno i studiozno s prikupljanjem kvalitetne i nužne građe (velikog broja kvalitetnih i rijetko viđenih slika, rukom pisanih tekstova pjesama, intervjua i relevantnih sugovornika), ali kao da se autoru pred kraj projekta jako žurilo i dosta toga radilo na brzinu te se u knjizi može naći dosta grešaka (pjesma “Ako znaš bilo što” u knjizi preimenovana je u “Ako tražiš bilo što“).

    Preko mnogih zanimljivih događaja iz Štulićeva života autor je prešao prebrzo, s vrlo kratkim osvrtom i bez nekakvih detaljnijih informacija koje svakako zanimaju svakog obožavatelja Azre i sve znatiželjnike o Štuliću i njegovu statusu fantoma (navedimo samo neke: Snježana Banović, veza s Brankom Bakarić, odnos s Leinerom, Jurom Stublićem, borbe i kompromisi s cenzorima prilikom snimanja live albuma u Kulušiću, itd.). I dok su Štulićev osobni i profesionalni put u 70-tim i početkom 80-tih jako isprepleteni, autor kvalitetno uspijeva pratiti i balansirati dovoljnu količinu informacija na ‘obje fronte’.

    No, Štulića jednostavno gubimo nakon razlaza najpoznatije postave Azre i odlaska u Nizozemsku. Jednostavno je zaobiđen dio o Đoniju i supruzi Josephini Grundmeiyer, a pogotovu u zadnjem dijelu knjige gdje se jednostavno preletilo preko Đonijeve priče u nekim novim nizozemskim vodama. Tako čitatelj nakon što pročita knjigu i dalje nema pojma kada i gdje su se vjenčali (osim što je sporadično stavljeno Đonijev komentar o braku općenito), da li je netko od poznatih likova bio na svadbi, te njihov međusobni odnos, kako u osamdesetima dok je Đoni još bio glazbena zvijezda i išao na turneje, te kasnije u devedesetim kada se povukao u kuću i bavio nekim svojim prijevodima. Naravno, do ovakvih (pouzdanih i manje pouzdanih) informacija nije ni malo lagano doći, ali iz brojnih izvora i razgovora s njima, vjerujem da sigurno ima netko tko zna nešto o tome (Jurica Pađen i dan danas je u odličnim odnosima s Đonijem, te je stalni sudionik priče o Štuliću i čest sugovornik o njegovu liku i djelu. Vjerujemo da bi ovo jako zanimalo sve čitatelje.

    Veliki dio knjige odnosi se na Đonijeve intervjue dane raznim tiskovinama (uglavnom časopisu – Džuboks koji ga je pratio i podržavao od početka karijere), koje je autor prikupio iz razdoblja cijele Đonijeve karijere. No, u povlačenju paralela i objašnjavanju pojedinih događaja i situacija kroz te intervjue, koji se nekada dani godinama kasnije, čitatelj se vrlo lako izgubi jer su ponekad citati, osobe i događaji konfuzno nanizani, tako da treba biti koncentriran i upoznat s temom da bi se sve pohvatalo i razumjelo.

    Veliki obol upoznavanju Đonija kroz ovu knjigu dali su i mnogi koji su s njim manje ili više surađivali, a autor ih je prikupio u obliku intervjua i komentara vezanih uz razdoblje kad su se oni ‘sudarali’ s Đonijem (Boris Leiner, Paolo Sfeci, Jurica Pađen, Snježana Banović, Max Juričić, Darko Glavan i drugi). Ipak, ostaje dojam da najrealniju sliku o Đoniju daju ljudi koji ga najbolje poznaju, Boris Leiner, Jurica Pađen i, naravno, Snježana.

    Tko je nedavno gledao kratki telefonski razgovor s Đonijem na jednoj TV stanici, sigurno se sjeća da je Đoni potegnuo pitanje jednog privatnog pisma pod naslovom “Dragi moji“, čija je kopija objavljena na 166. i 168. stranici knjige, za koji autor tvrdi da je poslano Neli Mindoljević početkom 90-tih, dok Štulić, uvijek dosljedan sebi da se s nečim ne slaže, tvrdi da je napisano početkom 80-tih i da nikada nikom nije poslano, odnosno da mu je najvjerojatnije ukradeno. Teško da ćemo ikada saznati tko je u pravu.

    Hrvoje Horvat navodi da je ovo neautorizirana biografija, jer da je probao ići na autorizaciju, Štulić bi veliku većinu osporio i ne bi se složio s napisanim, uostalom nedavno je i rekao da je knjiga smeće. Mi se ne bi složili s tim da je smeće. Istina, ova knjiga ima puno nedostataka pa i grešaka, ali ipak za bolje upoznavanje i približavanje (ako je to uopće moguće) lika i djela Branimira Đonija Štulića preporuka je pročitati ovu fantomsku knjigu o Fantomu Slobode.

    Dobar dio knjige otpada na fotografije iz svih razdoblja Štulićeva života (ima puno kvalitetnih i zanimljivih slika) i originalne rukom pisane tekstove pjesama, na čemu treba čestitati autoru na njihovu prikupljanju, tako da ukupnih dvjestotinjak stranica knjige nije ni približno dovoljno za priču o Branimiru Đoniju Štuliću, jer zanimljivijeg lika na ovim prostorima jednostavno – nema

    Zbog toga ostaje žal što biografija nije još temeljitije i kvalitetnije napravljena. I pobornici i protivnici njegovog lika i djela mogu pročitati i naučiti puno stvari o Branimiru Štuliću, Đoniju, njegovom pristupu glazbi, svijetu, novcu, ljudima i sebi samom. Veliki umovi često su na granici…

    Izdavač: Profil, 2005.

    Muziku podržava