Eric Clapton: “Autobiografija”

    9498

    Eric Clapton

    Autobiografija

    Datum izdanja: 01/10/2008

    Izdavač: V.B.Z.

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 280

    Naša ocjena:

    Kao točka na i jedne velike i uspješne karijere, 2007. pojavila se autobiografija Erica Patricka Claptona, kojega su zvali i Bog i Spororuki, ali nitko nikada Patrick, kako je objasnio u jednoj od svojih pijanih tirada tijekom sedamdesetih. Kroz vrlo pitko i čitko štivo pratimo njegov život bez oca, s maloljetnom majkom i vjerovanjem da su mu djed i baka mama i tata, a da mu je mama starija sestra.

    Sam se Clapton potrudio da ništa žutog u njegovom životu ne ostane nezabilježeno u knjizi, tako pratimo njegove putešestvije sa ženama, muzičarima i drogama. Ipak, sama knjiga nije žutilo, daleko od toga.

    U prilično ispovjednom tonu, koji nikada ne prerasta u samoočajavanje i samooptuživanje ili pak jeftini ekshibicionizam, Clapton u kao ispovjedaonici mirno i bez dramatike, s mnogo kajanja, nabraja sve svoje greške i propuste, od kojih se posebno ističe kako je jednu od svojih partnerica (Alice) uveo u mračni svijet ovisnosti, u kojem se ona snalazile mnogo slabije nego Eric, pa je tako njen kraj istinski tužan.

    Muziku podržava

    Stav koji je zauzeo Clapton kao pripovjedač i glavni akter je istovremeno zastrašujuć i zadivljujuć: kog vraga to njemu treba, zašto jednostavno ne bude, kako se to kaže, ‘ugledan član našeg društva’ i ovakve stvari sakrije pod tepih? Zašto dijeliti intimu na ovakav način? Zašto ne bi zadržao malo zvjezdanog sjaja i nedodirljivosti? Što je on, sjajan muzičar ili zvijezda reality showa? A ako je već krenuo za tim, zar nije mogao prodati priču po priču nekim medijskim lešinarima i zaraditi puno više para?

    U odgovoru na ovo pitanje leži sva vrijednost ove knjige. U nekim stvarima će Clapton pokazati dirljivu samozatajnost i poniznost. Njegova razmišljanja nisu napisana da mu donesu novce, nego da mu pomognu zadati konačni udarac njegovim demonima, zbog kojih je skoro završio u slijepoj ulici kao alkoholičar i ovisnik.

    Sam će Clapton ponosno priznati da je već preko jednog desetljeća trijezan, da je prestao pušiti, te tim recima posvetiti više pažnje nego nekim glazbenim uracima. Ukratko, Clapton se vrlo uvjerljivo predstavlja kao nevjerojatno stidljiv čovjek koji iznad svega voli muziku, svirati gitaru i biti po strani, prepuštajući glavnu riječ nekome drugome: opisuje kako ga je producent grupe Cream Felix Pappalardi ganjao da pjeva na albumima Creama, kako ga je Delaney Bramlett poticao da snimi svoju prvu solo ploču, kako je Spororuki dozvolio da njegov možda najjači album, onaj koji je napravio kao član i glavni autor grupe Derek and the Dominos, “Layla and the Other Assorted Love Songs”, neslavno propadne zbog naivnog vjerovanja ‘da će se ploča prodati jer je kvalitetna’, da bi na kraju promocije kao čin očajnika dijelio bedževe s natpisom ‘Derek is Eric’.

    Knjiga se ne fokusira toliko na glazbenu stranu priče, koliko na socijalno-emocionalnu. U knjizi nećete naći puno detalja kako je nastala “Layla”, ali ćete naći da je Clapton ucjenjivao tadašnju Harrisonovu suprugu i veliku Ericovu ljubav Pattie Boyd, ako se ne pokori nekim njegovim iznimno razumnim zahtjevima, da će prijeći na heroin. U to vrijeme je već debelo bio zakačen na hors.

    Obzirom na to kakve zgode trenutno opisuje u datom odjeljku, kod čitatelja će se filmskom brzinom izazivati osjećaji: ili će imati potrebu Claptona zašamarati kao zadnjeg šmrkljivca ili ga nježno zagrliti kao napušteno mače.

    Također će često opisivati ljude s kojima se družio i podjednako ih često opisivati jednim te istim pridjevom: zabavan. Vrlo će umješno izbjeći obračune oko ikoga ili ičega, pa tako i čovjek s kojim se često kačio, Ginger Baker, bit će portetiran kao pozitivac.

    Začuđujuće diskretnu ulogu u knjizi ima sjajan basist Jack Bruce, čovjek koji je bio glavni autor u prvoj supergrupi (izraz koji Clapton mrzi, nemojte mu ga spomenuti ako je blizu) na svijetu, grupi Cream. Clapton će otkriti da je s Georgeom Harrisonom imao vrlo kompleksan odnos (skoro da i nije iznenađujuće obzirom da mu je preoteo ženu), a najviše komplimenata će, očekivano, dobiti njegova sadašnja supruga Melia.

    Sve skupa je u službi demistifikacije samog gitarista te pokušaj prikazivanja Claptona kao stidljivog dječaka koji jako voli svirati gitaru. Sve je to divno, ali bilo je mnogo mladića, koji su voljeli svirati gitaru, i koji nisu imali toliko sreće da im čak i loši albumi budu komercijalno uspješni, i da im menadžer uspije pošteno i korektno voditi poslove dok oni sami malko jače gledaju u dno boce te imaju povremene histerične ispade ponašanja, na primjer veličanje nepopularnih političara ili pak gađanje hranom na svečanim događanjima gdje to baš i nije bilo očekivano.

    U svakom slučaju, knjiga ne plijeni svojim stilom (naprotiv, rečenice su prilično dječje sklepane), ali je nevjerojatno zanimljiva priča o suludo hrabrom (naglasak je ipak na suludo) Odiseju rock glazbe koji je čuo pjev narkotičkih sirena, bacio se njima u naručje, a onda na još neutvrđen način ipak spasio živu glavu.

    Muziku podržava