Elijah Wald: “Bijeg iz Delte – Robert Johnson i povijest bluesa”

Svaka kultura ima svoju mitologiju. Mitologija blues kulture uključuje ponoćne susrete s Nečastivim na raskršću, nakon kojeg bi glazbenici dobili veličanstveni talent i slavu, a zauzvrat su ostavljali svoju dušu. Iz jedne takve legende stvoren je i mit o Robertu Johnsonu. No što ako je ta i sve slične priče (mojo, black-cat bone…) samo projekcija, potreba i viđenje bijelih obožavatelja? Što ako su blues zapravo izmislili bijelci?

b>Elijah Wald (nama već poznat kao autor knjige “Narcocorrido – Putovanje u glazbu oružja, droge i gerile“) napisao je iznimno kontroverzno djelo “Bijeg iz Delte – Robert Johnson i povijest bluesa“, koje obiluje objektivnim činjenicama, ali i legendama o bluesu.

Međutim, ideja koja se provlači kroz svih 270 strana prilično je smiona: Wald naime tvrdi kako je blues bjelačka izmišljotina, kako je sam stil stvorila obrazovana bjelačka publika na temelju iskrivljenih nostalgičnih priča, te – što je još važnije – na glazbi bijelih blues pionira koji su postavili pogrešne standarde samoj autentičnosti.

Ključna figura bluesa, gotovo pa njegova personifikacija svakako je Robert Johnson: usamljeni, demonima proganjani blues-ratnik koji je prodao dušu Vragu za vječnu slavu, te – nakon što ga je otrovao bijesni suprug s čijom je boljom polovicom ovaj očijukao – umro 1938. u mističnoj dvadeset i sedmoj godini.

Upravo je Johnson inspirirao generacije glazbenika (počevši od Erica Claptona, Jimmya Pagea…) i postao prepoznatljiva ikona bijelaca i prva asocijacija na blues Delte, utjelovljenje svega onoga što su bijelci znali (ili mislili da znaju) o vremenu i životu Afroamerikanaca pri ušću Mississippia tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. No je li uistinu bilo tako?

Jasno, legende o raskršću i susretima s Nečastivim samo su romantične vizije, istina je posve drugačija: Robert Johnson bio je povijesna ličnost, lutalica s gitarom, vrhunski blueser, no zašto je baš on odabran kao mitska figura žanra? Zašto je on taj koji odskače od ostatka svojih vršnjaka?

Elijah Wald zaputio se u misiju na kojoj je porazgovarao s preživjelima koji su poznavali Roberta Johnsona i došao do iznenađujućeg zaključka: svi su čuli za njega, međutim nitko nije upoznat s njegovom glazbom. Junak bjelačke blues scene, čovjek koji je – navodno – postavio temelje blues glazbe, crnoj blues publici posve je nepoznat. Dio rješenja zagonetke leži i u činjenici kako je sam naslov prvog Johnsonovog kompilacijskog izdanja “King of Delta Blues” iz 1961. skrenuo pažnju glazbenicima koji ga danas navode kao svog najvećeg uzora.

Manjkavost opipljivih podataka vezanih uz njegov život samo je dodatno rasplamsalo famu što se oko njega počela stvarati uzimajući sve više maha dok naposljetku nije izmakla kontroli. Robert Johnson definirao je sve ono što je bjelačku publiku privuklo bluesu, rocku ili folku. Njegova je glazba bila iskonska i mističnija od bilo čega što su imali priliku čuti tada na radiju.

No Wald ne posustaje u demistifikaciji te vješto kombinira objektivne činjenice s legendom uspješno krpajući rupe vezane uz Roberta Johnsona. Johnsonov najveći obožavatelj – Eric Clapton – zapravo je najmanje produkt ruralnog blues utjecaja, već ponajviše urbanih blues glazbenika poput Leroya Carra i Scrappera Blackwella. Kako sada to?

Ukoliko pročitate knjigu i podatke koje Wald egzaktno iznosi (uspoređujući top liste, broj prodanih izdanja, novinske članke i drugo), nije teško zaključiti da je blues u ranim godinama diskografske industrije bio mainstream, moderna vrsta glazbe koja je tada bila ‘in’. Od četrdeset bluesera koji su stvarali između 1920. i 1942., samo šestorica uklapaju se u sliku ruralnih umjetnika koji su putovali od grada do grada s gitarom na leđima živeći život uličnih svirača. Sve romantične vizualizacije i predodžbe o ranim blues majstorima past će u vodu.

I tko je onda izmislio blues? Jesu li to bili majstori iz Delte Mississipia koji su ga svirali, ali ga nisu tako nazivali, ili su to bili njihovi nasljednici koji su, zahvaljujući nedorečenosti i nedostatku materijalno-slušljivih dokaza, razvili poseban stil zainteresiravši nasljednike i zaduživši prethodnike kojima je glazba bila tek bijeg iz mučnog života na plantažama pamuka?

Ukoliko pristupite čitanju knjige bez predrasuda, bit ćete obogaćeni za pregršt novih i nužno potrebnih informacija kako biste razumjeli i ponovno otkrili svu ljepotu bluesa i ono što ga čini neuništivim sve ove godine.