Dražen Vrdoljak: “Moje brazde”

“Moje brazde” knjiga je čiji je izlazak koincidirao sa smrću jednog od najvažnijih i najvećih glazbenih kritičara i njezina autora Dražena Vrdoljaka. Nakon brojnih godina bavljenja i praćenja glazbenih zbivanja, ovo je njegova jedina samostalna zbirka kritičarskih radova i kao takva služi kao trajni spomenik kulturnog doprinosa.

No podudaranje izlaska njegove prve ukoričene zbirke kritičarskih radova s preuranjenom smrću, koja je nespremnim zatekla sve koji se kreću čak i po marginalnim kulturnim krugovima, rezultirala je izostajanjem kritičkog osvrta svježe tiskanog uratka i koncentriranje na sam Vrdoljakov život, što su dvije potpuno različite stvari.

Različite su prvenstveno stoga što su tekstovi ‘njegovih brazdi’ tek jedna svojevrsna reducirana verzija bogatog mu životnog puta, puta čijeg su različiti kritičari, najčešće i sami Vrdoljakovi prijatelji, bili sastavnim dijelom.

Iako ni ovdje nije mjesto isticanja vrhunaca Vrdoljakova života već recenziranja navedenog djela, činjenica jest da poznavanje funkcija koje je obnašao i krugova u kojima se kretao dodatno objašnjava analitičnost i sistematičnost njegove knjige.

Bio je višestruki dobitnik Porina, prevoditelj (“Ilustrirana rock enciklopedija” i “Ilustrirana jazz enciklopedija”), producent (“Pljuni istini u oči” grupe Buldožer 1975.), organizator brojnih glazbenih događanja i klupskih programa… Bio je erudit te glazbeni kritičar u vremenu kad je ta profesija još nešto značila (kako se izrazio jedan njegov kolega).

Njegov životopis je, naravno, blisko povezan i sa sadržajem “Mojih brazdi”, u koje je ipak bilo nemoguće uklopiti sve njegove radove, uključujući i brojne popratne bilješke za LP i CD izdanja. Ali ipak, iako smo zakinuti za glavninu njegova djela, “Moje brazde” ipak predstavljaju širinu njegova dijapazona, svestranost, sveprisutnost, sistematičnost i analitičnost.

Širina dijapazona; u podnaslovu knjige stoji: ‘Bilješke o hrvatskoj zabavnoj, pop i jazz glazbi‘, što na prvi pogled predstavlja prilično jednostavnu diobu hrvatskog glazbenog korpusa. No, kad malo zagrebemo pod površinu ‘Brazdi’, vidimo da Vrdoljakov rad odlikuje kronološka istančanost i zavidna analitičnost, tj. vrednote koje malo pomalo isčezavaju.

Širinu dijapazona i svestranost on je upravo demonstrirao pokrivajući različita žanrovska glazbena ostvarenja, gdje primjećujemo jednaku kompetentnost prilikom praćenja karijere Olivera Dragojevića s početka knjige, pa sve do uskakanja u jazz vode i lik i djelo jednog Boška Petrovića, s kraja knjige.

Navedenim glazbenicima je i posvećena glavnina ‘Brazdi’, a pročitavši samo par tekstova o spomenutom splitskom pjevaču, kojem je Vrdoljak i nadjenuo nadimak ‘Kozmički Dalmatinac’, čitatelj je svjestan da se ne radi o površnom praćenju karijere jednog glazbenika već sustavnom radu koji rezultira putokazom kroz umjetnikovu karijeru s brojnim podatcima i ponekim zgodama.

No, iako djelovi knjige koji se odnose na Dragojevićevu, a s njom i blisko povezanu Runjićevu te Petrovićevu karijeru, čine glavninu djela s brojnim i relevantnim podacima, oni su ujedno i njezin glavni nedostatak.

Naime, njihova većinska zastupljenost naspram primjerice genijalnog Tome Bebića, legendarnog Drage Mlinareca, ili aktualnijih performera poput Cubisma ili Soulfingersa – koji su zastupljeni samo jednim tekstom – može izazvati osjećaj uskraćenosti i nepravednosti.

S druge strane, pokazuje pokrivanje cijele jedne glazbene epohe; od početaka karijere Zdenke Kovačićek – do oproštajnog koncerta Daleke obale; od Opatijskog festivala i Ive Robića – do B.P. Cluba i Soul Fingersa, i tu se Vrdoljak pokazuje ne samo kao kroničar jedne epohe već profesionalac jednako otvoren aktualnim glazbenim tekovinama kao što je nekad bio otvoren onim novovalnim.

“Moje brazde” nisu reprezentativno djelo Dražena Vrdoljaka i predstavljaju zbirku samo nekih tekstova iz njegove puno bogatije zbirke rukopisa. Njegovi afiniteti su žanrovski raznovrsni, njegov stil je istovremeno jednostavan i složen. Upotreba dosjetljivih metafora i raznolikih zgoda čini ga jednostavnim, a empirijski pristup zastupljen u vidu brojnih činjenica koje izlaže čini ga kompleksnim, ali i edukativnim.

Čitatelji će stoga vjerojatno napraviti vlastitu selekciju baziranu prema njihovu afinitetu ali i prema njihovu znanju, jer pojedine tekstove bez prijašnje upućenosti u izvođačev rad nije ni jednostavno pratiti.

A kad netko u spomenutom selektiranju izabere Vrdoljakovu knjigu i primjerice tekst o ‘kozmičkom Dalmatincu’ iz davne 1977., tada će se s pravom moći reći da, kao što je to davno rekao jedan njegov kolega – ‘preživljuje dobro pisanje‘!