Chuck Weiner: “Eminem Talking – Marshall Mathers iskreno i izravno”

Naša kompetentna hip-hop ekipa, preciznije Phat Phillie, napisao je: “Eminem je svakako jedan od najvažnijih repera u relativno kratkoj povijesti hip-hop kulture, koja se vrlo aktivno živi i u ovom dijelu svijeta. Knjiga ‘Eminem Talking‘ sadrži vrlo zanimljive, često i kontradiktorne izjave koje je Marshall izrekao u brojnim razgovorima, u različitim raspoloženjima i fazama života…” i mislim da je pokazao bit priče oko ove knjige. Ipak, imam i ja svojih par kritika na ideju i izvedbu jedne ovakve biografije.

Za početak, da bude i više nego jasno, naslov knjige “Eminem Talking” nije izabran slučajno. Iako se potpisao kao autor, Chuck Weiner ovdje je imao ulogu samo poslagivanja svih Eminemovih bljezgarija i živčanih izjava u kakvu-takvu cjelinu. Osim uvoda na početku i kronološkog pregleda njegovog života na kraju, autor je svojim riječima napisao još samo ‘dodatne informacije’, koje dosta nespretno na jednom mjestu predstavljaju sve što inače piše u fusnotama na gotovo svakoj stranici. Ako se mene pita, totalno nespretan i glup princip.

Malo je teško u tramvaju čitati sredinu knjige i onda okretati kraj da bi skužili i saznali malo više o recimo The Outsidaz, koje spominje u kontekstu ludih turneja i pisanja pjesama na ecstasyju. Dakle, knjiga je napisana kao skup isječaka iz njegovih intervjua, koji se na prvi pogled čine nabacani, ali ipak prate njegovu karijeru.

Od rođenja, teškog života s mamom, čestog seljenja po državi, pa i do učestalog padanja razreda, koje je opravdao njegovom zaljubljenošću u hip-hop na koju ga je navukao ujak Ronnie, i štemerima iz škole koji su ga jednom prilikom toliko razbili da je čak devet dana bio u komi.

Pričajući o tim doživljajima počinje simultanku njegovih jadikovki, u kojima su najčešće riječi ‘sranje‘ i ‘jebeno‘, što na našem simpatičnom jeziku počinje živcirati tek nakon 11 tisuća ponavljanja. Možda najiskrenije zvuči dio kad govori o svojoj ženi, koja je kroz njegovu karijeru, ni kriva ni dužna, postala zvijezda.

Priznaje da su imali ‘jebenih problema‘ i da ih još imaju (više ne znam kakva je sad situacija), ali da mu je kći Hailie promijenila život te da joj posvećuje sve što radi i nada se da će joj uspjeti omogućiti što bolji i normalniji život. Zato voli svoju ženu ‘no matter what‘. S mamom je bio na sudu toliko puta da se zbilja može reći da ‘to mogu samo Amerikanci’, ali i objašnjava da ona sirota pokušava izvući lovu od njega kad god se ukaže prilika.

Opisao je sve svoje pjesme te zašto i kako ih je napravio. U mnogima se verbalno osvećuje ljudima koji su promijenili mišljenje o njemu čim je postao popularan. Ne oprašta nikome, svima diže srednji prst i cijelo se vrijeme pokazuje neki njegov, često nepotrebni, obrambeni mehanizam.

Kaže da je pametan, ali da škola nije bila za njega. U tom mi je slučaju malo žao zašto nekad i ne zvuči baš pametno, jer mi je puno veći gušt pogledati intervju jednoga naizgled pomahnitalog divljaka Marilyn Mansona, koji me svaki put iznenadi svojom staloženošću i normalnim izjavama. Eminem nema te paralele. On je na albumima opjevao svoj život i tu nema neke velike razlike.

On je takav kakav je. Neki ga zbog toga obožavaju, neke to skroz živcira. Ali, to je Eminem i sve što je napravio ne može mu se zamjeriti, jer je jedan od rijetkih koji se zbilja, ali zbilja, digao iz američkih govana i postao jedna od najvećih zvijezda našeg doba.

Ova knjiga, za moj ukus, nije napisana najspretnijim načinom, jer su ovakvi isjećci puno smisleniji kad se od njih napravi neka televizijska emisija o životu jednog celebrityja. Ali, boli Eminema ‘k….’ za to (uostalom, kao i za sve ostalo, očito) pa nam u knjizi opet svima poručuje “Ostajem gangster. Lud sam, jebote! Da, priznajem: jebeno sam lud!!! Ubit ću tebe i tebe i tebe – ostajem gangster. Ako ti se to ne sviđa – odjebi!” I tako opet i opet i opet i opet…