Charles R. Cross: “Soba ogledala – Biografija Jimija Hendrixa”

    11006

    Charles R. Cross

    Soba ogledala - Biografija Jimija Hendrixa

    Datum izdanja: 01/11/2005

    Izdavač: IBS (biblioteka Knjigafon)

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 334

    Naša ocjena:

    Bilo je to još dok sam bio klinac koji je tek upoznavao i počeo istraživati glazbu i sve vezano uz nju. Imali smo brdo ploča, većinom iz rock područja, a stvarno je bilo vrijednih i rijetkih izdanja (to sam saznao tek kasnije). Tu vinilnu kolekciju počeli su stvarati moji starci, najviše stari, i prije mog rođenja, pa je tako do razdoblja kad sam počeo pokazivati zanimanje za sve to već bilo zaista mnogo matarijala za proučavanje. Sjećam se da sam u to doba jednom prelistavao po tim pločama i da me magično privukla jedna, nekako je bila posebna. Bila je to “Electric Ladyland” od The Jimi Hendrix Experience.

    Ona slika Jimija u ambijentu zelenkastog dima (baš ova prva, dolje, par redaka niže) koja se nalazi kad se otvori omot ploče imala je ogroman, poseban, močan, pa čak i mističan učinak na mene. Prije toga sam čuo već njegove najpoznatije stvari, ali nakon tog posebnog susreta mene i njega (njega na slici) sve mi je bilo drugačije.

    Sigurno među vama ima onih koji su imali slična iskustva, i koji ga cijenite iz ovog ili onog razloga. Od tog mog prvog susreta s pločom “Electric Ladyland” pa do danas prošlo je petnaestak godina i od tada sam naučio puno o muzici. U svom tom znanju (a cijeli život se uči) Jimi Hendrix, uz još nekoliko ljudi iz glazbenog miljea, ima posebno mjesto. Nakon što sam napisao ovaj kratak uvod, jasno je da me silno zanimala nova knjiga koja se pojavila na našem tržištu – biografija Jimija Hendrixa autora Charlesa R. Crossa pod nazivom “Soba puna ogledala” (orig. “Room Full Of Mirrors“).

    Muziku podržava

    Autor se upustio u četverogodišnje iscrpno istraživanje povijesti Jimija Hendrixa i obitelji Hendrix, a u tom razdoblju obavio je više od 325 intervjua s različitim osobama koje su bile povezane s Jimijem, uključujući njegovog oca Ala, brata Leona, člana Experiencea Noela Reddinga, Jimijeve brojne bivše djevojke i ljubavi, muzičare Erica Burdona, Petea Townshenda, Marianne Faithfull, Richiea Havensa i brojne druge. Iz toga je nastala vrlo zanimljiva priča koja teče kronološki, a sve su to intervjui od 2001. pa naovamo, osim nekih s Alom Hendrixom koji sežu u početak devedesetih.

    Tako iscrpan i temeljit rad polučio je fascinantnom biografijom koja vrvi detaljima i zanimljivostima iz života jednog od najboljih gitarista svih vremena, gitarista kojemu su se divili, a to su i sami priznali, svi tadašnji (a i današnji) poznati rock i blues gitaristi, svi su ostali zapanjeni njegovom revolucionarnom tehnikom i načinom sviranja.

    Činjenica koju vjerojatno ne zna velik broj njegovih obožavatelja je da je Jimi pekao svoj zanat i upijao tehnike godinama prije nego što je postao poznat, od ranih 1960-ih kada je otpušten iz vojske, iz 101. padobranske divizije, zato što je lagao da ima homoseksualne sklonosti i snove o svojim kolegama u baraci, pa je u svibnju ’62. napokon dobio otpust – bila je to prijevara koju kasnije nije priznavao jer je u intervjuima govorio da je dobio otpust zbog slomljenog gležnja. No, bilo kako bilo, našao se ‘vani’ i radio je ono što je još kao dječak s nadimkom Buster vježbao na običnoj metli za čišćenje – počeo je svirati po klubovima u Americi.

    Biografija seže u prošlost puno dalje od njegovog djetinjstva, počinje s njegovim djedovima i bakama i njihovim životima na kraju 19. stoljeća, nastavlja sa životima njegovih roditelja Ala i Lucille, a tek onda počinje priča o njemu. Vjerojatno mnogi ne znaju da je Jimi imao višerasno etničko podrijetlo koje je sadržavalo mješavinu američkih domorodaca, afričkih robova i bijelih robovlasnika, pa je tako on imao barem 1/8 krvi Čiroki Indijanaca. Taj uvodni dio knjige nastavlja se rođenjem Jimija i autorovim prepičavanjem njegovog turbulentnog i teškog djetinjstva sa dvije sestre i troje braće, alkoholičarskim svađama njegovih roditelja, čestog odlaženja kod ostale rodbine na čuvanje jer roditelji nisu bili u stanju, pa do smrti njegove majke Lucille 1958.

    Knjiga će vas potpuno ovisnički prisvojiti tek kasnije, kad krenete čitati o početku njegove zvjezdane glazbene karijere, koja je nažalost trajala prekratko. Tek onda se dolazi do najzanimljivijeg perioda života Jimija Hendrixa.

    Morat ću spomenuti neke detalje koji su zanimljivi, ali za cijelokupni uvid u njegov život ipak ćete morati sami pročitati knjigu i donijeti svoj sud. Krenut ću s njegovim odlaskom u New York nekih mjesec dana nakon ubojstva J.F.K.-ja, vrijeme kad je već skupio određeno životno iskustvo, a njegov način sviranja bluesa postao autentičan i vjerodostojan. Kasnije je svirao sa pratećim bendom Little Richarda ali nikako mu se nije sviđalo što je uvijek u pozadini zasijenjen glavnom zvijezdom. Bio je eksplozivan, a čim bi pokušao istaknuti se bilo kako, odmah bi ga izgrdili i prijetili mu se. Već tada dojadio mu je takav način sviranja.

    Njegov san da će 1966. biti godina kad će postati slavan bio je istinit. Te godine ga je u New Yorku zapazila tadašnja djevojka Keitha Richardsa – Linda Keith, koja je u njemu prepoznala nevjerojatnu sposobnost sviranja i odmah je uočila da je posebna pojava na pozornici. Kasnije će Keith biti ljubomoran na Jimija zbog njegovog koketiranja s Lindom, a i Mick Jagger će se držati ‘čudno’ pred njim, čisto da zadovolji Keitha i njegovu ljubomoru.

    Ne moram ni spominjati da je Jimi u to doba već bio pravi magnet za žensku populaciju, a to je i on sam shvatio i ubrzo počeo koristiti u svojim nebrojenim vezama sa curama, manekenkama, glumicama (legenda o njemu i Brigitte Bardot i njihovoj kratkoj pariškoj romanci iz 1969.). Prijateljstvo s Keithom Richardsom i Jaggerom kasnije će se izgladiti, ali najbolji prijatelj iz The Rolling Stonesa bio mu je Brian Jones.

    Citirat ću jednu rečenicu iz ove knjige jer mislim da vrlo dobro opisuje to što je Jimi radio: “Mnogi su blues gitaristi znali savijati žice za dodatni ton – Jimi je isti princip primjenjivao na cijelu pjesmu“. Zahvaljujući Lindi Keith, Jimi je prvi put stigao u Englesku, u London, u rujnu 1966. i u prvom danu koji je tamo proveo zadivio je Erica Burdona u jednom klubu gdje je slučajno zasvirao, a pronašao je i curu – Kathy Etchingham – s kojom je bio u vezi sljedeće dvije godine.

    U Londonu je pronašao sredinu gdje je bio općeprihvaćen, za razliku od SAD-a gdje je znalo biti problema zbog boje njegove kože. Ubrzo je oformljen The Jimi Hendrix Experience, s basistom Noelom Reddingom, bubnjarem Mitchom Mitchellom i naravno Jimijem.

    Odmah je privukao pažnju svih faca britanske rock scene, uključujući i Erica Claptona koji je slovio kao ‘bog na gitari’. Na njihovom legendarnom nastupu u londonskom klubu The Bag O’ Nails okupila se cijelokupna tadašnja britanska rock scena, a u publici su bili: Eric Clapton, Pete Townshend, John Lennon, Paul McCartney, Ringo Starr, Mick Jagger, Brian Jones, Brian Epstein, Jeff Beck, Jimmy Page, The Animalsi, The Small Facesi i Roger Mayer koji će kasnije izrađivati pedale isključivo za Jimija. Bila je to vjerojatno najvažnija večer u rock povijesti. Svi su ostali zapanjeni svirkom Jimija, što je dokaz da je stvarno bio jedinstveni svevremenski umjetnik.

    Uslijedio je proboj na američko tržište, 1967. na Monterey Pop Festivalu, gdje se Jimi šetao i družio s Ericom Burdonom, Janis Joplin i Brianom Jonesom koji je i najavio nastup Experiencea na tom festivalu. Od tamo je ona njegova poznata snimka paljenja gitare. Odmah nakon nastupa pristupili su mu Andy Warhol i Nico koji mu prije toga nisu posvećivali ni najmanju pozornost.

    Tada je Hendrix bio čovjek kojemu se puno toga u životu promijenilo, otišao je iz Amerike kao svirač R&B obrada, a vratio se s vlastitim rock bendom s dva bijelca. Nastup je bio potpuni uspjeh i otvorio je mnoga vrata za The Jimi Hendrix Experience.

    Sve ove događaje autor Charles R. Cross opisao je vrlo, vrlo detaljno, i kad čitate o tome jednostavno ostajete bez daha. Ostajete fascinirani Jimijem kao osobom, njegovom ličnošću, jednostavno ne možete vjerovati kakav utjecaj je on ostavljao na brojne ljude, ljude koji su sve to ispričali autoru ove knjige koji je sigurno potrošio noći i noći da bi odabrao one najupečatljivije.

    Drugu polovicu života Jimija Hendrixa morat ćete otkriti sami, a sigurno će vas privući još neki događaji koje ću vam samo spomenuti da dolijem ulje na vatru, kao npr. zašto nije bio voljen među crnačkom populacijom u Harlemu, nastup na Woodstocku i sve oko njega, proslava njegovog 27. rođendana u Madison Square Gardenu gdje je gledao nastup The Rolling Stonesa, raspad The Jimi Hendrix Experiencea, prijateljstvo s Milesom Davisom, njegovo ponašanje kad je bio pod utjecajem alkohola, odnos s ocem Alom i bratom Leonom, put u Maroko gdje mu je jedna vidovnjakinja prorekla smrt… To su samo neki isječci o kojima ćete morati detaljnije pročitati iz ove biografije.

    Definitivno ćete ostati potreseni pričom o njegovoj preranoj smrti sa samo 27 godina, nakon koje su uslijedile i smrti Janis Joplin i Jima Morrisona, a nažalost prije Jimija umro je i njegov dobar prijatelj Brian Jones. Onaj utisak koji je na mene, dok sam bio dječak, ostavila slika koju sam spomenuo na početku ovog teksta sad je upotpunjen, ali i dalje ostajem (sad još i više) fasciniran čovjekom koji je bio ispred svog vremena.

    Za kraj ostavljam vas s riječima koje je Jimi nedugo prije svoje smrti napisao na omotu ploče Buddyja Milesa i koje su bile pročitane na njegovom sprovodu 1970. u Seattleu: “Brzi vlak ih je odveo daleko i zauvijek su živjeli sretno i funky i, ovaj, ispričavam se, ali mislim da čujem da dolazi moj vlak“. Nadam se da ga je vlak odveo na neko lijepo mjesto i da je sretan i funky…

    Izdavač: IBS, 2005.

    Muziku podržava