Brži od hoda, sporiji od podzemne, često nešto viši od ljudi

    3440

    David Byrne

    Biciklistički dnevnik

    Datum izdanja: 01/03/2010

    Izdavač: Planetopija

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 296

    Naša ocjena:

    U sadržaju naslova izvorna je rečenica Davida Byrnea koja ukratko objašnjava sve prednosti i slabosti, mane i vrline uporabe bicikla kao prijevoznog sredstva.

    David Byrne, osnivač kultnog banda Talking Heads po čemu je najpoznatiji, bavi se još i fotografijom, režijom i dizajnom, a manje je poznato (barem izvan šire okolice New Yorka) da je strastveni biciklist.

    Izumom sklopivog bicikla i naknadnim otkrićem istog, Byrne je zbog posebnosti svojih umjetničkih aspiracija nosio bicikl na većinu svojih putovanja, bilo da je riječ o običnim međugradskim ili međunarodnim relacijama, pa se može reći da je ‘ispedalirao’ pola planete. Naravno, ne doslovno, ali dojmovi i iskustva, brojne probušene gume i puknuti lanci, poslužili su prvotno kao temelj, a poslije kao građa ovog posebnog dnevnika koji cijeli svijet (od gradova i njihovih nastanaka), cestu, umjetnosti, politiku i sveprisutnu ekonomsku krizu gleda kroz prizmu svog dvokotačnog vozila. Ovo nije samo dnevnik o bicikliranju, iako se u prvi mah takvim doima.

    Ovo su ispovijesti, putopisi i razmišljanja jednog multitalentiranog i nekonvencionalnog umjetnika kakav je Byrne.

    Dnevnik otvara s poglavljem “Američki gradovi” koji nas na TV-u često fasciniraju svojom urednošću, sigurnošću; mjestima koja djeluju poput oaza i u kojima bismo zasigurno željeli živjeti. Vozeći se biciklom kroz te gradove, Byrne ih je ipak prikazao toliko suprotnima od načina na koji ih doživljava prosječan Europljanin. Prikazao ih je kao derutna, prljava, napuštena i zapuštena područja u kojima uglavnom više nema života (nešto kao bivši istočni blok nakon pada željezne zavjese) i sve to potkrijepio fotografijama koje nesumnjivo otkrivaju neke malo pitomije Černobile.

    Muziku podržava

    Još jedan od podsjetnika da Amerika nije samo New York i Hollywood, već da u manjim američkim gradovima još uvijek (u određenoj mjeri) postoje rasizam i kriminal, te da ti gradovi zasigurno nisu najsretnije rješenje za nekog čije je glavno prijevozno sredstvo bicikl.

    Frustriran učestalim gradnjama novih cesta i autocesta koje ne rješavaju problem prometnih gužvi već ih samo pune novim automobilima, Byrne u Europi doživljava sasvim novo biciklističko iskustvo. U gradovima poput Berlina, Pariza ili Amsterdama situacija je potpuno drukčija i on te gradove smatra sinonimima za savršen i protočan omjer pješaka, biciklista i automobila.

    Međutim, prijevozno sredstvo je najčešće statusni simbol i vrlo je teško dobiti taj omjer koji situaciju izvlači iz začaranog kruga. Tako su u najmnogoljudnijoj državi svijeta, Kini, gdje su bicikli nekada bili osnovno prijevozno sredstvo, danas sve rjeđi jer su ih, u jeku ekonomskog napretka, Kinezi postepeno počeli zamjenjivati jeftinim automobilima.

    Sve su to neki od problema, ideja i misli koje Byrne strastveno iznosi pa je često nemoguće uočiti trenutak u tekstu u kojem Byrne prestaje biti običan biciklist, a postaje umjetnik, aktivist, anarhist pa često i političar.

    Biciklistički dnevnik” ipak nije samo dnevnik. To je i putopis, na trenutke i povijesna crtica ili pak brošura muzeja i galerija diljem svijeta, svojevrsna enciklopedija pop glazbe – za svakog ponešto, isprepleten viđenjima svijeta sa sjedala bicikla. Byrne je sve ovo, naoko nepovezano, uspio ugurati u dnevnik koji ni ne postaje dosadan ili “umjetnički pretjeran”. On je prije svega realističan u iznošenju vlastitog mišljenja s kojim će se većina složiti. Bilo da se radilo o Bushu ili Obami, prednostima i manama sklopivog bicikla ili rupama na newyorškim cestama.

    Muziku podržava