Brian “Head” Welch: “Save Me from Myself”

Jako često se mi običnjaci pitamo na koju foru svjetske zvijezde mogu pokraj svega što ih okružuje biti depresivni i predati se svijetu tableta i droge u puno gorem obliku od puke subotnje zabave. Xanax, Prozac i ostali preparati postali su skrivena svakodnevnica čak i običnih Amerikanaca, a kamoli poznatih koji, ruku na srce, ipak proživljavaju neizdržive pritiske i stresove.

Jedan od takvih, neshvaćenih i ‘odlutalih’ je i Brian Welch, poznatiji kao “Head” – gitarist Korna, jednog od najpopularnijih i najvećih rock bendova modernog vremena.

Svi i najmanje povezani s tom scenom znaju što se dogodilo – Head je upoznao Boga i otišao iz Korna. Nije ga samo upoznao, već se toliko sprijateljio da je u svojoj knjizi u dosta trenutaka postao jako naporan i dosadan.

“Save Me from Myself” s jednim podnaslovom “How I Found God, Quit Korn, Kicked Drugs and Lived to Tell My Story” nekakva je kombinacija glazbene biografije i američki prenabrijane zahvale Bogu što ga je spasio iz pakla. Njegov pakao bila je droga (speed) koja ga je udaljila i od benda, i od kćerke, i od roditelja i od vjerojatno svih živih bića.

Toliko udaljila da je zadnjih nekoliko godina u Kornu proveo u totalnom bunilu, u magli (ni ne sjeća se snimanja “Take a Look in The Mirror” albuma), i u ovisnosti koja ga je smjestila u vlastiti bus (svi su ih imali, jer u bendu dugo nije bilo složnosti) s kompjutorom i puno porno-sadržaja, a kada je i izašao među ljude, svoju depresiju prikrivao je forsiranim tulumarenjem i ušmrkavanjem svega što ga udaljuje od zbilje koja ga, očito je, jako muči.

Svaki i najmanji detaljčić depresivnih trenutaka na turnejama Head je ovdje opisao, pa se našlo mjesta i za opisivanje kako je jedan od ekipe Marilyn Mansona urinirao u usta mladoj djevojci, ili kako se svađao sa svojom tadašnjom djevojkom s kojom je imao dvoje djece (jedno su pri rođenju dali na posvajanje).

U svakom slučaju, što se glazbenog dijela knjige tiče, Head je na silu, i na veliku žalost svih fanova Korna, sve opisao kao jako čudno i loše razdoblje pa se nekada čini da mu je žao svake sekunde koju je proveo s fanovima koji su ga obožavali i donijeli mu debeli bankovni račun.

Milijunti put nanovo opisivanje ‘i onda sam šmrkao cijelu noć’ može se pripisati njegovom neiskustvu u pisanju prave knjige, ali drugi dio knjige pretvorio se u jednu odu u kojoj je pretjerao. I ja sam katolik, i naravno da, kao i većina, imam svoje poglede na različitost vjere, religije i Crkve, ali Head je u svome životu očito proživio dvije krajnosti i ništa između toga.

Prvo je bio narkoman spreman na smrt, a onda je uz podršku (i nagovor) nekih prijatelja i poznanika toliko upoznao Boga da ni sebi ni drugima ne dozvoljava niti jednu sekundu provedenu bez da je upućena na Njega.

Ni taj prijelaz iz šmrkanja u krštenje, misionarstvo i vjersku sreću nije prošao glatko pa je u nekim trenucima smiješno pročitati kako je na povratku iz crkve, gdje je osjetio najjači i najintenzivniji osjećaj u srcu i duši (bio je to Duh Sveti) došao kući i u panici ‘počeo šmrkati speed cijelu noć’.

Ipak, jednog dana, Head se ponovno rodio, molio je cijele dane, preobraćivao (ili barem pokušavao) svakoga na koga je naišao i sve rečenice počele su izgledati kao menadžersko hvaljenje Svevišnjeg.

Da Amerikanci i dalje pretjeruju u svemu, ovdje je jasno kada zajedno s njim na mjesto Isusovog krštenja krene i masovna TV ekipa, koju je poveo sa sobom jer je osjetio da mu je ‘Bog tako rekao’. Onda je polako počelo ispadati da mu apsolutno sve što radi govori Bog.

‘I onda mi je Bog rekao da napišem pjesmu 50 Centu’; ‘Onda mi je Bog rekao da prodam kuću i kupim drugu’; ‘Onda sam osjetio da mi Bog govori da tužim menadžere Korna što mi više ne daju novac’ itd. Nekako sam mislio da Bog nema tako prizemne i jasne poruke, ali očito Head zna bolje.

Dok je prvi dio knjige u kojem opisuje život u Kornu puno zanimljiviji, ipak i tamo (kao i u svim glazbenim biografijama koje sam čitao) fali pobliže opisivanje onog osjećaja i atmosfere kada su shvatili da postižu nešto veliko i da su napokon uspjeli. Nekako svi to uspiju zaobići s nekoliko riječi ‘i onda smo snimili album s kojim smo zaradili puno novaca’.

Drago mi je ponajviše zbog jednog dijela knjige (kojem sam se potajno i nadao) u kojem kaže: “Kao bend, čini mi se da smo počeli gubiti kreativnost. Neki dečki iz benda htjeli su da zaposlimo nekog popularnog ‘songwritera’ iz vrha pop scene da s nama složi sljedeći album. Meni je to bila najveća katastrofa i mislim da bih radije sto puta snimio vlastito smeće, nego zaposlio nekakvog hit makera da nam proda album. Jednostavno, nije to ono što je Korn trebao biti.”

I tu se vidi jedan od glavnih razloga njegovog odlaska. Ostali dva su stil života kojeg fizički ne bi još dugo izdržao i činjenica da nije mogao gledati kako mu petogodišnja kćer pjeva pjesmu “A.D.I.D.A.S.” (svi znamo što to znači) koja mu je pokazala koliko je to što radi – krivo i zlo.

Sada se posvetio svojoj solokarijeri i dobra stvar je što nije odlučio pisati tihe akustične crkvene pjesme (a krenuo je s tim), već je (opet) ‘osjetio da Bog želi da radim žestoke stvari kakve mi najbolje idu, uz riječi koje ga slave’.

Head je završio svoju epizodu u Kornu (iako, svašta se priča) i započeo onu u kojoj živi mirno sa svojom kćerkom i čeka da mu izađe album kojeg je ‘snimio uz Božju pomoć’. Treba samo čekati i vidjeti na što će to ličiti, a njemu želim da uživa u svom novom životu, ali neka ne pritišće sve oko sebe ‘da cijelog sebe daju Bogu, da žive za njega, a na za sebe’, jer ima ljudi koji nisu živjeli intenzivno i grešno kao on do svoje 30 i neke godine. Svatko ima svoje poroke i svoje grijehe. On je svoje valjda istrošio.

Svima (a posebno fanovima Korna i te scene) preporučam da pročitaju barem prvi dio knjige u kojem je proživio Korn, otišao i skinuo se s droge, a zadnjih nekoliko poglavlja neka vam na svoj način prepričaju vaše pobožne bake.