Branimir Johnny Štulić: “Smijurija u mjerama”

Poradi samopromotivnih svrha, posljednjih je godina objavljeno nekoliko biografija o Branimiru Johnnyu Štuliću, glavi, bradi i vokalu Azre, koje su između ostalih doživjele pokude i negativne opaske samog Štulića koji ih je 2005. preduhitrio jednako blijedom i pseudo-poetičnom autobiografijom “Smijurija u mjerama“, koju od nedavno zahvaljujući Šarenom dućanu možete naći i kod nas.

Ako pri govoru o liku frontmena Azre, koja je opravdano ili ne dobila status legendarnog i kultnog benda, govorimo o relevantnom biografskom zapisu, onda i dalje možemo kategorički zaključiti kako takvog još nema, a sami postupci da se stvori postali su parodija na temu, pa tako i ova kvazi-autobiografija u ‘petnaestercu’, odnosno poeziji, podijeljena u deset pretencioznih i nekoherentnih cjelina.

Dakako, simbolička razina broja deset kao literarno specifičnog motiva u religiji, ali i književnosti ovdje ima apsolutno banalnu funkciju divizije radi prividne književne težine ili vrijednosti.

Poglavlja odvojena dosadnim i jednoličnim fotografijama (što je jedan od ključnih pojmova ove knjige) Štulića fotografiranog poput kakva bradata klošara, da ne upotrijebim kakav radikalniji i politički nekorektniji opis, u Novom Sadu u svibnju 1990. godine, začinjeno s pokojom starijom fotografijom koncertnih nastupa, dokazuju koliko je Štulić zapravo veliki egoman, nezasitan vlastita lika, koji, ruku na srce, i nije naočit.

Započevši, dakako, retrospektivom prvih Azrinih gaža i razvijanjem u popularni bend, Štulić doista na trenutke koketira s humorom iznoseći pikantne anegdote, ali naprosto ubija cjelokupni dojam i proces čitanja ignoriranjem interpunkcija i besmislenim opkoračenjima kao i jednako apsurdnim ubacivanjem trivijalnih ‘pjesničkih slika’, aludirajući na ili pak parodirajući roman toka svijesti.

Sveprisutni pseudo-sarkazam i ironija upućeni su svima, od članova Azre, žena, srpskih književnika ili pak filozofa. Ovaj jugocinik svojim epistemološkim propitivanjem, što je odraz njegove edukacije na Filozofskom fakultetu, doista sporadično i iznjedri pokoji aforizam, poput onog ‘nej se tući sa onim koga voliš rista’, neprestano aludirajući na hrvatsko-srpske odnose, čega se posebice dotiče u četvrtome poglavlju kada kritizira rat i donosi pseudo-genealogiju Hrvata i Srba u kojima zastupa tezu da su ‘Rvati potekli od majki Amazonki, a braća Srbi od očeva Kelta i pritom, kao pravi fonetičar, dovodi do apsurda teorije o čistoj, odnosno miješanoj krvi.

Ovdje se na trenutak inkorporiraju metaknjiževni i metapovijesni postupci koji zahtijevanju određenu količinu znanja. Štulić se osim generalizacija mana oba naroda ne libi narugati predimenzioniranim ‘živućim legendama’ poput Arsena Dedića što implicitno dovodi u relaciju sa sveprisutnim balkanskim nezadovoljstvom svime.

U drugoj se polovici knjige (namjerno izbjegavam reći zbirke poezije) hrva sa slobodnim stihom, pa čak i rimom koja mu očito jedino odgovara pri progovaranju o vječnim rodnim razlikama o kojima, pak, ne kaže ništa novo ili pametno, pa to pokušava kompenzirati uvođenjem opskurnih mitoloških referenci, spajajući ih s nespojivim romatičarstvom i suvišnošću čovjeka.

Štulić ipak nije idiot kakvim se predstavlja u medijima od raspada Azre, već sugerira trivijalnost, ali na jednoj svjesno dubljoj i promišljenijoj razini koja je tek naoko trivijalna zbog svoje bliskosti s popularnom kulturom sedamdesetih i osamdesetih, kada je vladao novi val i neprestano iziskuje suradnju i involviranost čitatelja, a kada to dostigne, onda ga direktno provocira ili barem to pokušava učiniti.

Dijalog se između Štulića kao nestabilne poetske persone i čitatelja vrlo brzo gubi zbog zagriženosti za reinterpretacije mezopotamskih priča koje je naprosto nemoguće dovesti u relaciju s ičim poznatim ili logičnim i već pri drugoj polovici knjige koja je apsolutno fokusirana na spomenuto, čitatelj neminovno odustaje jer naprosto je besmisleno truditi se shvatiti, znajući da je prvotna intencija bila upravo provokacija čitatelja. Ovim kvazi-mitološkim floskulama Štulić u devetom, pretposljednjem, poglavlju Jugoslaviju definira kroz mitološka božanstva za koja nitko nije čuo, a jugoslavenske mijene, odnosno njena razdoblja uspoređuje s godišnjim dobima čime daje novu definiciju apsurda koji nigdje ne dotiče humor.

Štulić se evidentno ovom knjigom nasmijao mnogim poznatim licima cjelokupne jugoslavenske kulturne scene, pri čemu mu je intertekst bio jedno od najjačih oružja za koje čitatelj ipak treba nevjerojatnu teorijsku podlogu. No, čak i uz nju, ova pseudo-autobiografija svojom cirkularnošću i besmislenošću postaje naprosto – dosadna.

Primjetna je upotreba dvaju prefiksa kvazi- i pseudo-, a razlog tomu jest činjenica da se “Smijurija u mjerama” ne može nikako nazvati poezijom, jer osim drukčijeg rasporeda slova na stranici od proze i drame, ona se ne može ni po čemu drugom poistovjetiti s poezijom, a posebice zbirkom pjesama. Kroz svojih nekoliko stotina stranica ritam i metar kao glavni tvorbeni elementi poezije ne postoje, pa čak ni slobodan stih koji bi barem dao naslutiti da djelo ima potencijala postati dijelom i djelom poezije.

Napokon, autobiografskih podataka premalo je malo da bismo ovo mogli definirati i kategorizirati kao autobiografiju, a i onaj oskudan dio krajnje je dubiozan, što dokazuje kako je Štulićevo ‘stihotvorstvo’ ipak u jednom uspjelo – narugati se neautoriziranim biografi(ja)ma. No, nesumnjivo će u dogledno vrijeme ovo bezvrijedno trošenja papira postati kultnim djelom isključivo zbog imena na koricama.