Bono, The Edge, Adam Clayton, Larry Mullen Jr. (Neil McCormick): “U2 o U2”

    4040

    Neil McCormick

    U2 o U2

    Datum izdanja: 01/11/2006

    Izdavač: Naklada Ljevak (biblioteka Pop)

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 352

    Naša ocjena:

    Odmah na početku moram priznati da nikada nisam volio U2. Nije to izraz nekog glazbenog snobizma i glupe tinejdžerske pretpostavke da ono što je komercijalno nikako ne može biti dobro, već mi se, krajnje jednostavno, ta glazba nikada nije sviđala. Imao sam uvijek osjećaj da joj nešto nedostaje, da je suviše banalna.

    Bono mi je usto bio odbojan i činila mi se neiskrenom njegova furka na mirotvorca i borca za prava potlačenih, a The Edgevi brkovi prije su me asocirali na gay pride u San Francisku nego na irski rock bunt. Dobro, priznajem, volio sam “Sunday Bloody Sunday”, live-verziju, i sviđao mi se gotovo cijeli album “Pop”, za kojega sam pak smatrao da mi donosi nesreću pa ga nisam često slušao.

    Nisam, naravno, očekivao da će me ova knjiga natjerati da zavolim (ili barem ozbiljno poslušam) bend koji me i ne zanima previše, ali sam zato od nje dobio nešto drugo, možda i značajnije.

    U2 o U2” daje nevjerojatan i čak pomalo previše iscrpan uvid u put jednog od najvećih (namjerno izbjegavam termin ‘najvažnijih’) bendova svih vremena, od nastanka, preko prvih koncerata pa sve do milijunskih naklada, prepunih stadiona i prvih mjesta na top-listama.

    Ovdje članovi grupe iskreno i otvoreno progovaraju o tome kako su počeli, kako su nastajali njihovi najveći hitovi te kako su se razvijali – kao pojedinci, ali i kao grupa koja još uvijek vjeruje kako rock može promijeniti svijet.

    Muziku podržava

    Ovo je više od 350 stranica velikog formata, a relativno sitnog fonta potkrijepljeno brdom fotografija iz različitih faza grupe. Obožavatelji U2 sigurno ovu knjigu doživljavaju kao drugu Bibliju, ali u njoj poneku zanimljivu misao i rečenicu može pronaći baš svatko, bez obzira kakav odnos i stav imao prema njihovoj glazbi.

    Meni je neke dijelove bilo jako zanimljivo čitati, potaknu na razmišljanje, oslobode od predrasuda, ali opet, imam dojam kako opet to nije baš, ono, do kraja iskrena priča. Mislim, naravno da ćeš, ako trebaš pričati o sebi za autoriziranu biografiju, nastojati ostaviti što bolji dojam i naravno da ćeš se truditi taj dobar dojam zapakirati tako da zavedeni i zaneseni čitatelji pomisle kako si ti ustvari super, a ni sam toga nisi svjestan.

    Kao, ja sam loš i ne valjam, a onda tapšanje po ramenu od onih koji te uvjeravaju u drugačije. Ne znam, malo mi je cijela ta stvar previše proračunata a da bih se istog trena bacio na sve što sam propustio iz diskografije U2.

    Ipak, unatoč svom mom cinizmu, ova knjiga me prislila da shvatim da U2 jest veliki bend i da ih, ako ih već neću voljeti, barem počnem cijeniti. A to nije mala stvar.

    Muziku podržava