Bob Dylan: “Kronike” (prvi dio)

    8620

    Bob Dylan

    Kronike (prvi dio)

    Datum izdanja: 01/08/2008

    Izdavač: Algoritam

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 228

    Naša ocjena:

    Nakon gotovo godinu dana zakašnjenja od prvotno najavljenog izlaska, svjetlo dana ugledao je hrvatski prijevod knjige najvećeg kantautora svih vremena. Prvi dio “Kronika” Boba Dylana može se mjeriti sa stihovima njegovih najboljih glazbenih ostvarenja demistificirajući njegovu sliku projiciranu putem medija dugi niz godina.

    O životu i stvaralaštvu Boba Dylana napisano je mnoštvo knjiga, pisali su svi koji su željeli pokušati proniknuti mu u dušu, no prema medijima nepovjerljiv autor za cijelog svog života objavio je svega dva književna uratka (izuzev tekstova uglazbljenih pjesama): prvi je “Tarantula” iz 1966. (objavljen 1971.)., iznimno kompleksno i za čitanje komplicirano djelo, gotovo posve nerazumljiv roman toka svijesti, toliko zamoran da bi, u što iskreno vjerujem, bilo lakše pročitati i shvatiti svih osamstotinjak stranica Joyceovog “Uliksa” nego dokučiti što je Dylan htio reći (na poleđini hrvatskog izdanja čak i piše duhovita opaska kako je “Tarantula” ako ništa drugo “vrlo zamjetan i dojmljiv naslov na svakoj polici!”)

    Druga knjiga je prvi dio “Kronika”, svojevrsnih Dylanovih memoara, premda memoari u njegovom slučaju znače nešto posve drugo. Godinama su mediji stvarali sliku o Dylanu kao hladnom, nepristupačnom i nezainteresiranom čudaku, no zahvaljujući Scorsesijevom dokumentarcu “No Direction Home“, Dylanova javna maska bitno se stanjila, otkrivajući nam jednog nadasve šarmantnog, premda mrzovoljnog, i cinično duhovitog gospodina, kojeg smo cijelo ovo vrijeme, svih tih godina medijske šutnje, doživljavali posve pogrešno.

    Muziku podržava

    Dylan nikad nije reagirao na bilo koji novinski natpis o sebi, a kamoli na knjige svojih tzv. biografa koji su samo mogli nagađati o ovom legendarnom kantautoru. Gotovo 40 godina nije se oglasio o svom životu, osim kroz stihova svojih pjesama, svog najboljeg glasnogovornika, tako da je izlazak prvog dijela autobiografskih “Kronika” izazvao nemalu senzaciju što u glazbenim, što u književnim krugovima.

    Zadivljujućeg pamćenja, Dylan je na pisaćem stroju (ili čak ručno, s obzirom kako je poznato da ne upotrebljava računalo) ispričao priču o počecima svoje karijere: o svom djetinjstvu u Minnesoti, dolasku u Greenwich Village, izrastanju u ikonu – ‘glas generacije‘ – upoznajući nas sa svim pozitivnim i negativnim događanjima koje su nužni pratitelji svakoj slavnoj osobi, s osobitim osvrtom na čitavu plejadu autora, izvođača i stilova koji su utjecali na kreiranje njegovog glazbenog izričaja.

    No, prvo treba pretpostaviti kako je sve navedeno u knjizi istinito, jer opće je poznato da je Dylan znao žestoko lagati o svom životu, a sama medijska neeksponiranost ostavila mu je dovoljno prostora za razne povijesne manipulacije. Da citiram i samog Dylana koji kaže kako ‘laž uvijek dolazi na kraju’. Ali, pretpostavit ćemo da je 65-godišnji glazbenik odlučio reći istinu (63 su mu bile kad su “Kronike” izvorno objavljene).

    Ono što je nadasve zanimljivo jest to što, premda je objavio vlastitu biografiju, Dylan i dalje ostaje nedokučiv i zagonetan, nije se o njemu saznalo ništa revolucionarno novo, nešto spektakularno što dosad nismo znali, ili barem nagađali, osim, eto, što smo saznali da voli Mickeya Rourka i Ice-Tija. A zašto? Zato što je namjerno (?) preskočio sve ono što već godinama muči kroničare, biografe i obožavatelje. Preskočio je sve ‘krupne’ i za njegovu karijeru ‘bitne’ događaje koji su s godinama poprimili epitet ‘ključnih’.

    Kontroverzna motociklistička nesreća 1966. spomenuta je jednom jedinom rečenicom, razvod od supruge Sare 1977. (koju ni u jednom trenutku u knjizi nije nazvao imenom, baš kao niti svoju djecu) također, nema ni objašnjenja zbunjujućih skakanja s jedne religije na drugu, nema niti retka o nekim albumima koji su, kako kritičari kažu, obilježili njegovo stvaralaštvo, a o najvećoj predstavi od svih, uzimanju električne gitare u ruke na Newport Folk festivalu 1965. nije posvetio ni retka.

    Sam Dylan rekao je u jednom intervjuu: “To su moji memoari. Pa valjda ću onda ja odlučiti što bi trebalo biti u njima.” Točno, jer najvažnija i najutjecajnija razdoblja svog života zna samo on, bez obzira koliko se ona nama činila čudnim, opet će se pokazati da je, u globalu, svaka sitnica za život važnija od bilo koje krupne stvari (baš kao što je i smrt jedne osobe nenadoknadiv gubitak, a smrt milijuna ljudi tek statistički podatak).

    Međutim, premda ti, u neku ruku bitni dijelovi slagalice, nedostaju u prvom dijelu “Kronika”, ne znači da neće biti zastupljeni u ostale dvije, koliko ih Dylan još piše i/ili planira napisati. Naime, njegova sjećanja uopće nisu kronološki ispričana, u jednom trenutku nalazimo se u Minnesoti, gdje je proveo svoje djetinjstvo, a u drugom već smo u osamdesetima u društvu nekih, zaista nepoznatih ljudi, a čiji je utjecaj bio očito velik čim su spomenuti u knjizi.

    Najviše se u knjizi govori o naizgled nebitnim sitnicama, stoga ukoliko niste dobro upoznati s Dylanovim životom, imat ćete puno ‘praznog hoda’ čitajući njegove memoare. No, ukoliko ste pročitali makar jednu njegovu dobru biografiju (meni je u ruke pala ona Clintona Heylina) bit će vam puno lakše zakrpati rupe i smjestiti određene Dylanove rečenice u ispravnu koncepciju prostora i vremena. Jer Dylan ne bi bio Dylan kad se ne bi potrudio zbuniti čitateljstvo i skriti neke najosnovnije i općepoznate činjenice između redaka.

    Prekrasno ironična, zadivljujuća i zbunjujuća, prepuna duhovitosti, sjajnih promišljanja i nadasve edukativna, “Kronike” su obvezno štivo za sve okorjele obožavatelje Boba Dylana (premda on navodi kako će neuspjehom smatrati ukoliko knjiga bude nerazumljiva onima kojima je njegovo stvaralaštvo nepoznanica).

    Ipak, da parafraziram riječi Joan Baez iz filma “No Direction Home” koje su prvo što mi je palo na pamet nakon pročitane knjige: “Dylana doista nitko nikada neće upoznati, svi će ga poznavati samo onoliko koliko im on bude dopustio…

    Izdavač: Algoritam, 2006.

    Muziku podržava